Nekoliko godina, sve do nedavno, živio sam u velikom gradu Londonu. Bio sam tamo kada je Imperial College terorizirao svijet projiciranom stopom smrtnosti od COVID–a 19 od 3,5 posto, nakon čega je britanski premijer, praćen odlukama velikih čelnika diljem svijeta, uključujući američkog predsjednika, odlučio zatvoriti zdrave ljude u njihove domove na neodređeno vrijeme. Bio sam tamo kada su nadbiskup Canterburyja i katolički biskupi Britanije molili vladu da zatvore crkve. Bio sam tamo kada je Crkva u Engleskoj zabranila svojim svećenicima da se odazovu hitnom pozivu Nacionalne zdravstvene službe za dodatne dobrovoljne kapelane koji bi služili bolesnima i umirućima, iz straha da bi umirivanje i spašavanje tih umirućih duša moglo ugroziti živote katoličkih svećenika. Već tada sam znao da nije riječ o običnoj krizi, niti da se radi o „virusu”.
U mjesecima otkako sam napustio London u rujnu 2020. godine, ostao sam u kontaktu s nekolicinom tamošnjih pisaca koji su se, poput mene, snažno zalagali protiv lockdowna, ali koji su, za razliku od mene, bili neobično ambivalentni u pogledu eksperimentalne genske terapije (cjepiva) za borbu protiv bolesti koja je gotovo univerzalno bezopasna. Gotovo se čini kao da su lockdowni predstavljali uspješnu kampanju „šoka i strahopoštovanja“ koja je omekšala javnost željnu „ponovnog odlaska u pub“ kako bi prihvatila sve uvjete koji bi mogli biti nametnuti da se to dogodi.
Na početku debata o lockdownu, jedan takav britanski pisac često je tvrdio kako će jednog dana uskoro, razumom i logikom uspjeti „pobijediti u raspravama“ svoje britanske kolege u stavu da je vladin odgovor na virus bio bespotrebno težak i neučinkovit. To se nikad nije dogodilo. Gotovo godinu dana nakon prvog lockdowna, osamdeset posto britanske javnosti tražilo je još jedan lockdown. Kao što sam napisao u to vrijeme, „današnja Britanija je zbog kulture zdravlja i sigurnosti uvelike napustila vjeru koja joj je nekoć davala osjećaj transcendentnog značenja. Kao rezultat toga, ona je opsjednuta prijetnjama – stvarnim ili izmišljenim – te usmjerena materijalističkom svjetonazoru i iza svakog ugla vidi rizike i nadolazeću propast“.
U vrijeme kada sam napisao te riječi, jedva da bih pretpostavio da bi se isto uskoro moglo dogoditi u velikom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. I što se toga tiče, bavi li se itko više Australijom? To je postala svjetska priroda ove psihoze i činjenica da je veliki dio svijeta slijep za ludilo koje samo mala manjina jasno vidi, zbog čega sam potaknuo ove britanske pisce da se probude i prepoznaju da „cjepivo“ nije lijek, već samo još jedan aspekt bolesti, te da smo uključeni u bitku ne protiv virusa ili zdravlja ljudi, već protiv strahovanja za njihove duše.
Kao što je bilo za očekivati, moji britanski prijatelji složili su se da smo u bitci, ali se nisu složili s idejom da to ima ikakve veze s rajom i paklom. Ateizam i njegov pristojniji rođak, agnosticizam, već dugo drže Veliku Britaniju za grlo.
Nikada nisam bio preveliki apokaliptični mislilac niti sklon vidjeti kako se nebeske sile posvuda ispisuju u okvirima povijesti. Bog igra dugu igru, a povijest je puna budala koje su pretpostavljale da znaju i govore drugima točno što je Bog smjerao tijekom ljudskih događaja. Ne težim biti jedan od njih. Ali za mene je odmah bilo, i ostalo, nešto osjetno drugačije u vezi ovog COVID fenomena.
Za početak, nikada prije u povijesti Katoličke Crkve, da ne govorimo o Anglikanskoj međunarodnoj zajednici, nije bilo situacije da se zatvaraju vrata crkava i napušta stado iz straha od smrti, o čemu uostalom i Biblija jasno govori.
Ne postoji moguće objašnjenje za odluku prelata Crkve kojom su odbili Kristov nalog Petru, „pasi ovce moje“, koja ne završava krajnjom neposlušnošću. Nema benignog objašnjenja za namjernu odluku da se izgladnjelom svijetu uskrati neprolazni kruh nebeski, a to je Euharistija, i zamijeni ga za propadljivi kruh ovoga svijeta, koji je prolazna iluzija fizičkog zdravlja i materijalne udobnosti koju biskupi nastojao kupiti zatvaranjem crkava. Bilo je to začuđujuće i potpuno odricanje od najočitijih i temeljnih načela kršćanske vjere. Ako ne možemo prepoznati Sotonu u uočljivom, prešutnom, svjetskom odricanju od vjere od strane knezova Crkve, onda nemamo nade da ćemo ga prepoznati u vlastitim životima.
Ali ima još toga. Postoji neka vrsta duhovne sljepoće koja se spustila na Crkvu i svijet koji je sam po sebi jezivo apokaliptičan. Ne samo da su prelati Crkve abdicirali od kršćanske vjere, nego se čini da nisu ni svjesni da su to učinili. Oni sada veselo predlažu da nastavimo kao da je ono što se upravo dogodilo savršeno normalno, nužno i učinjeno iz njihove „ljubavi“ prema bližnjemu. Drugi biskupi pokazuju još dublju sljepoću, predlažući uskratiti sakramente vječnog života onima koji ne mogu dokazati da su primili cjepivo kako bi zaštitili svoje smrtne živote. Kakvu bi nadu u spas imao gubavac, kojeg je Isus dotakao golim rukama kršeći židovski zakon, u rukama ovih prestrašenih najamnika?
Sljepoća– možda dobronamjerna, ali ipak sljepoća– najbolje objašnjava inače neobjašnjivo neznanje o ljudima. Ovdje nam opet Krist daje objašnjenje.
Krist je govorio o onima na posljednjem sudu koji će doživjeti istinsko iznenađenje kad shvate da nisu među ovcama. Da će među njima biti mnogo onih iz Crkve, ne trebamo sumnjati, jer nam je rečeno da će uzalud protestirati: „Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?“ (Mt 7, 22).
Sotona se najjasnije otkriva u usporedbi s Istinom. On ne kaže samo Evi da će se izvući ako jede sa zabranjenog drveta. On joj kaže: „Bit ćete kao bogovi“. Sotona nas hrani u velikim količinama. U posljednje vrijeme vidjeli smo njegovu posjetnicu u vremenu COVID krize. Za bolest koju 99,5 posto svijeta preživi bez liječenja ili teških simptoma, razdvojili smo svijet, a s njim i Crkvu. Čista iracionalnost svega zaprepašćuje maštu.
Ali ništa se ne može usporediti s onim što su rekli nadbiskup Canterburyja i njegovi suradnici. Po njima je Katolička Crkva izgladnjivanjem Kristova stada nebeskim kruhom i ne tješenjem od strane njihovih pastira, pokazala da „ljubi svoje bližnje“. Ako ne možemo otkriti dim Sotone u toj izjavi, izgubili smo nešto mnogo važnije od našeg njuha i u opasnosti smo od nečega mnogo većeg od COVID– a 19.
