Umjesto da sugeriram, kao što mnogi katolici čine, da mladi sada imaju dodatnu etičku obvezu pomoći drugima riskirajući svoje zdravlje cjepivom upitne sigurnosti i učinkovitosti, smatram da mi stariji katolici imamo obvezu hrabro se žrtvovati za mlade.
„Tko je god od istine, sluša moj glas” (Iv 18, 37).
Kao katolički kateheta volonter, koji priprema tinejdžere za sakrament potvrde, ovaj me stih vodi dok podučavam učenike o Isusu i pozivu da budu Kristovi vojnici. Osobito za mlade, život u vjeri zahtijeva ogromnu hrabrost koja ne može postojati bez dobro oblikovane savjesti izgrađene na čvrstoj istini.
Pripremajući se za svoju nastavu, nedavno sam primio tekst anonimnog autora sljedećeg naslova „Izjavu o razumijevanju za roditelje, osoblje i volontere u vezi s protokolima u vezi COVID-a 19 za 2021./2022. godinu”. Tekst sadržava mnoga od sada već standardnih, uglavnom neznanstvenih pravila o zaštiti od COVIDa 19, kojih se pridržavam zbog potrebe poučavanja mladih o katoličanstvu. Međutim, izjava je posebno obeshrabrujuća, jer predstavlja sve veću podjelu među građanima u svakoj zemlji, pa i u Katoličkoj Crkvi, dok je jedna rečenica posebno zabrinjavajuća: „Sva se djeca… snažno ohrabruju, u dogovoru sa svojim osobnim liječnicima, za cijepljenje protiv COVID-a 19”. (!)
Bez pozivanja na stručne medicinske ili etičke savjete, neprikladno je „snažno ohrabrivati” cijepljenje, posebno za djecu. Anonimni, deplasirani tekst, koji odražava diktate autoritarizma u medicini i vladi, nažalost odražava isključivost i nedostatak hrabrosti svojstvene vodstvu pape Franje u vezi s COVID-om, te stavlja dodatni i nepotreban teret mladim katolicima koji imaju legitimne etičke i medicinske prigovori na primanje cjepiva.
Borba protiv COVID–a je i duhovna bitka koja uključuje borbu protiv medicinske bolesti. Zdrav razum nalaže da borba protiv neprijatelja zahtijeva jedinstvo, nešto što nije iznenađujuće, dok neprijatelj radi na sprječavanju. U mojoj zemlji elitni establišment namjerno i zlonamjerno dijeli narod na temelju njihovih etički i medicinski legitimnih odluka da prime ili ne prime cjepivo. Ova destruktivna podjela dovela je do krize povjerenja jer se vjernici bore pokušavajući doći do ispravnog stava o COVID-u. Ne znati kome vjerovati znači ne znati u što vjerovati, što dovodi do sve većeg straha, dopuštajući onima na vlasti da prigrabe više moći i bogatstva.
Tužan je komentar naše Crkve da se svi katolici pridruže stavu vlada zemalja umjesto da se ujedine. Kao ratnici u ovoj bitci, trebali bismo biti u mogućnosti iskreno se ne slagati oko određenih aspekata ukupne strategije, dok istovremeno blisko i dobrotvorno surađujemo. Da Crkva uistinu želi biti inkluzivna, vodila bi svijet koristeći svoju kolektivnu medicinsku i etičku stručnost za prikupljanje i analizu podataka i javno objavljivanje na znanstveni način, svega što je poznato i još uvijek nepoznato o COVID-u. Odgovarala bi na pitanja, vodila iskrenu raspravu i na najjači mogući način istaknula važnost sakramenata i sveopće molitve i posta u borbi protiv COVID-a. Moglo bi reći da je „izbor primanja ili odbijanja cjepiva protiv COVID-a individualna medicinska i etička stvar. Molimo razgovarajte o tome sa svojim župnikom i liječnicima. Preporučamo onima koji ispunjavaju uvjete za primanje cjepiva, a koji su mladi i s niskim rizikom od ozbiljnih posljedica od COVID-a 19, onima sa prirodnim imunitetom i onima koji se protive cjepivu iz etičkih razloga, da doniraju navedeno cjepivo onima kojima je veća potreba u drugim zemljama svijeta”.
Kao liječnik sa petero djece, od kojih troje još uvijek živi kod kuće, s posebnim sam zanimanjem proučavao učinke COVID–a cjepiva na mlade i smatram da su rizici cjepiva veći od rizika od bolesti. Oni koji potiču cijepljenje trebali bi ozbiljno razmisliti o svome stavu prema obitelji, koja bi, kao rezultat ovog savjeta, danas mogle biti pogođene više nego ikad. Vlada i obogaćene farmaceutske tvrtke proglasile su se zaštićenima od odgovornosti, što im omogućuje da ova cjepiva reklamiraju kao potpuno sigurna, a zatim bezosjećajno odbijaju zahtjeve za pomoć onih koji pate od nuspojava koje mijenjaju život. Hoće li i Crkva učiniti isto?
Za neke katolike, uključujući mnoge u kleru, činjenica da su abortirane fetalne stanične linije korištene u proizvodnji svakog cjepiva na tržištu predstavlja etički problem i razlog za osobno odbijanje cijepljenja. Primjerice, biskup Schneider uporno odbija cjepivo kao sredstvo za suprotstavljanje režimu nerođenog holokausta. Ovo zauzimanje za živote nerođenih zaslužuje pohvalu i poštovanje. Ipak, Kongregacija za nauk vjere, proglasila je ova cjepiva dopuštenima. Dakle, odluka hoće li se primiti cijepivo, temeljeno na korištenju staničnih linija pobačene djece, stvar je dobro formirane savjesti. Omalovažavati ili ignorirati one koji odluče ne uzeti cjepivo zbog njegove povezanosti s pobačajem je neprikladno, baš kao što bi bilo loše obeshrabriti bilo koga od uzimanja cjepiva, sugerirajući da je to stvar otpadništva od vjere.
Ipak, iznad svega ostalog, najzlobniji aspekt ovog „snažnog poticaja” za cijepljenjem je zagovaranje cijepljenja mladih ljudi, dok se neprimjereno ignoriraju osobne zdravstvene i etičke brige, dok ih ja učim da se rješavanje tih briga odnosi na dobro oblikovane savjesti. COVID i pobačaj su plodovi istog stabla. Oni koji imaju političku i financijsku korist od pobačaja iskorištavaju svaku priliku da utjeraju strah i stvore mržnju usmjerenu prema necijepljenima, ponižavajući ljudskost „protu cjepiša” na isti način na koji nemilosrdno progone nerođene. Dok državni dužnosnici tvrde da je ta mržnja prema necijepljenima rezultat brige za ljudski život, oni i dalje glasno brane pravo medicinskog djelatnika da ubije bebu i prodaje njegove komade radi eksperimentiranja. Ova zbunjujuća poruka zastrašivanja usmjerena je prvenstveno na našu mladež. Kao starijeg muškarca, moj život minimalno zanima đavla i vlast, preko kojih on upravlja svojom moći. Ironično je da oni kojima je medicinski najmanje potrebno cjepivo, su oni koji najviše mogu izgubiti odbijanjem.
Slijepo i revno prihvaćanje cjepiva kao preduvjeta za slobodno kretanje u društvu, za mene osobno je molba pred današnjim lažnim bogom bogatstva i moći, koji je predstavljen preko COVID-a.
Tijekom posljednjih mjesec dana postao sam svjestan situacije mnogih mladih katolika, koji se nemaju kome obratiti za pomoć, razumljivo podliježu protureligijskim zahtjevima sekularnog društva. Religiozno sterilizirana i popustljiva mlađa generacija san je ljevice i u konačnici svrha obaveznog cijepljenja. Kako je tragično, umjesto da pomažu ovim izgubljenim ovcama, mnogi u Crkvi “snažno potiču” vukove da napadnu, poričući legitimnost odluke da se ne cijepimo.
Nisu starijima, od kojih su mnogi imali duge sretne živote, tragično prekinuti životi za nekoliko godina, već mladima koji su najviše patili od COVID–a. Ovisnosti, samoubojstva, gubitak obrazovanja i nove karijere, neuspjeh novih poslova, a sada gubitak njihove individualne slobode i slobode vjere; to su uglavnom ignorirane ogromne žrtve koje su mladi podnijeli kako bi zaštitili starije generacije. Umjesto da sugeriram, kao što mnogi katolici čine, da mladi sada imaju dodatnu etičku obvezu pomoći drugima riskirajući svoje zdravlje cjepivom upitne sigurnosti i učinkovitosti, predlažem da mi stariji katolici imamo obvezu hrabro se žrtvovati za mlade. Tragično je da Katolička crkva snažno ohrabruje sekularni svijet, ali to je put na kojem se nalazimo. To je put daleko od Emausa, na kojem nije potrebna hrabrost ili uvjerenje i na kojem će uvenuti mladenačke duše. Poručujem papi Franji i svim drugim svećenicima kako je vrijeme da idemo drugim putem.
