Kako su, inače inteligentni ljudi, došli do apsurdnog zaključka da ne postoje apsolutne moralne norme prema kojim bi se moglo postupati u „teškim i olakotnim” okolnostima?
Kao što je cijenjeni Larry Chapp nedavno rekao na svom blogu, Gaudium et Spes 22, „najdublje, najvažnije, najkontroverznije, najrazornije i najdestruktivnije rasprave (nakon Drugog vatikanskog koncila) odvile su se oko moralne teologije, osobito nakon enciklike „Humanae Vitae“ i masovnog neslaganja koje je uslijedilo nakon njezina objavljivanja“. Dr. Chapp napominje da je bilo potrebno proživjeti te rasprave da biste danas shvatili njihovu nestalnost. Jer teolozi koji se nisu slagali (i biskupi koji su ih prešutno ili otvoreno podržavali) bili su zaprepašteni odlukom Pavla VI. da potvrdi crkveni nauka po pitanju zabrane umjetnih sredstava kontracepcije – a još više moralnim razmišljanjem na temelju kojeg je došao do odluke.
Jer rasprava o spolnosti (korištenju kontracepcijskih sredstava) tijekom i nakon Drugoga vatikanskog sabora nikada nije bila samo o moralno prihvatljivom načinu ostvarivanja moralne odgovornosti za reguliranje plodnosti. Također se radilo o odlučnosti mnogih teologa da prihvate teoriju poznatu kao “proporcionalizam“ kao službenu moralnu teologiju Crkve. O čemu govori dr. Chapp:
„Proporcionalizam uči da ne mogu postojati apsolutne moralne norme budući da su moralne radnje uvelike određene konkretnim okolnostima u životu osobe koja je počinila djelo. Radnje osoba su gotovo uvijek određene bremenitom dvosmislenošću “teških i olakotnih“ okolnosti. Proporcionalizam možemo svrstati u podvrstu situacijske etike“.
Kako su, inače inteligentni ljudi, došli do apsurdnog zaključka da ne postoje apsolutne moralne norme prema kojim bi se moglo postupati u „teškim i olakotnim” okolnostima? (Što je s ubojstvom, silovanjem i mučenjem djece?) To je duga priča, koja uključuje filozofe iz Königsberga, Immanuela Kanta, i Edinburgha, Davida Humea. Dovoljno je reći da ono što su mnogi smatrali Kantovim uništenjem metafizike (tj. ideje da postoje duboke istine ugrađene u svijet i u nas koje možemo spoznati razumom) i Humeovo rušenje tvrdnje da možemo spoznavati iz činjenica (npr. postojanje nedužnih ljudskih bića) moralnu istinu ili vrijednost (npr. nedužni ljudski život je nepovrediv) igrale su glavne uloge u ovoj drami. I, kao i uvijek, ideje su imale posljedice.
Katoličku raspravu o proporcionalizmu trebale su riješiti dvije enciklike Ivana Pavla II. Prva je bila „Veritatis Splendor“ (Sjaj istine) iz 1993., u kojoj je papa odbacio proporcionalizam kao legitimnu katoličku metodu izvođenja moralne teologije naučavajući da zapravo postoje intrinzično zla djela koja su moralno apsolutno zabranjena. Dvije godine kasnije, u enciklici „Evangelium Vitae“ (Evanđelje života) ilustrirao je tu misao autoritativno naučavajući da su namjerno oduzimanje nevinog ljudskog života, pobačaj i eutanazija uvijek teško zlo, bez obzira na teške i komplicirane okolnosti.
Ali dio teologa nikada nije priznao poraz i sada promiče proporcionalizam na rimskim sveučilištima.
Tako je u svibnju 2022. o. Julio Martinez održao predavanje na Papinskom sveučilištu Gregoriana (trenutnom sjedištu proporcionalističkog razmišljanja tijekom postkoncilskih rasprava); tamo je iznio tezu da je enciklika „Veritatis Splendor „“vezala čvorove“ (njegova fraza) katoličkoj moralnoj teologiji, dovršavajući proces vezivanja čvorova koji je započeo s enciklikom „Humanae Vitae“, koja nije „razaznala i razmotrila okolnosti braka i obiteljskog života na točan način”. O. Martinez se također požalio da je enciklika „Veritatis Splendor“ bila nepromišljena potez jer se u njoj inzistira da crkveno učiteljstvo ima odgovornost „poučavanja morala na vrlo precizan i jasan način“. Dobra je vijest bila da je apostolska pobudnica pape Franje Amoris Laetitia “uvela razlučivanje” (prije metodu duhovnog usmjeravanja) u crkvenom pristupu etici ljudske ljubavi u „konkretnim okolnostima braka i obiteljskog života”, što je „novi fenomen u moralnoj teologiji”.
Bez obzira je li to enciklika „Amoris Laetitia“ učinila (ili namjeravala učiniti), o. Martinez je podržao proporcionalizam kao superiornu metodu moralnog rasuđivanja koja će “odvezati čvorove“ stvorene enciklikama „Humanae Vitae“ i „Veritatis Splendor“—bez obzira na to što proporcionalizam odbacuje apsolutne moralne norme, jer po ovom nauku ne postoje intrinzično zla djela.
Dobar primjer je dao George Orwell: „Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne može biti takva budala”.
Povratak proporcionalizma imao je učinke izvan teoloških spisa pojedinih teologa. Odigrao je utjecajnu ulogu u njemačkom otpadništvu i u komentarima raznih biskupa o LGBTIQ+ pitanjima. Veliki dominikanski moralni teolog Servais Pinckaers jednom je napisao da je moralna teologija „mjesto susreta crkvene teorije i prakse, mišljenja i života”. Dakle, ovo nisu samo jezične igre koje igraju intelektualci.
Zbog čega ova degradacija moralne teologije i njezini učinci neće ostati nezamijećeni u sljedećoj papinskoj konklavi.
