Biskupija Mainz je okružnicom objavila liturgijski obrazac za “blagoslov bolesnika“, koji bi mogli vršiti laici. Njime se očito namjerava zamijeniti sakrament bolesničkog pomazanja, koji je na mnogim mjestima potpuno napušten i čije je dodjeljivanje pridržano zaređenom svećeniku. Nakon što je kath.net objavio teološku kritiku ovog postupka mons. Schroedela, nekoliko je čitatelja napisalo kako ova praksa nije nova, već se u nekoliko biskupija provodi već desetak ili više godina. To dokazuje Handreichung zum Sterbesegen (Priručnik o blagoslovu umirućih) biskupije Rottenburg-Stuttgart iz 2012. (link).
Biskup Essena je posljednjih mjeseci službeno ovlastio laike da podjeljuju sakrament krštenje, dok druge biskupije (npr. Rottenburg i Aachen) razmatraju ovaj primjer. Upućivanje laika da pomažu pri sklapanju braka je barem predmet rasprave. I tu prednjači biskup Essena. Uskoro će nas od kolijevke do groba pratiti ovlašteni laici, a pogrebne službe već mogu planirati crkvenu organizaciju bez svećenika.
Dakle, za tri od sedam sakramenata, više ne treba svećenik. Uz to, budući da se sakrament pokore/ispovijedi na mnogim mjestima gotovo više ne prakticira, a sakrament potvrde – ako se uopće još događa – se doživljava od strane mladih i obitelji samo kao duhovno ispražnjeni obred prijelaza u odraslu dob (zbog darova ili skupljanja novca), valja zaključiti da je postkoncilsko proljeće gurnulo sakramentalni život Crkve u Njemačkoj u duboku krizu.
U tom kontekstu potrebno je objasniti neke razlike.
Naravno, krštenje može valjano obaviti bilo koja osoba u skladu s crkvenim zakonom; ako to zahtijeva hitnost situacije. Službeno imenovana laika za taj sakrament vezano je strogim uvjetima crkvenog zakona; nedostatak vremena u rasporedu svećenika nije sigurno jedan od njih. Usprkos tome, krštenje koje je izvršio laik, koji je imenovan protivno zakonskim odredbama i dalje bi bilo valjano, pod uvjetom da se poštuju formalni zahtjevi koji postoje za krštenje. Šokantno, kao što znamo, ni ovaj uvjet nije uvijek zajamčen u slučaju đakona i svećenika, a nije cinično pretpostaviti da bi to bilo još manje u slučaju laika. Međutim, sakrament krštenja nije pretrpio štetu samo zbog imenovanja nezaređenih “povjerenika“. Desetljećima je, kao što znamo, glavni sadržaj sakramenta – čišćenje od istočnog grijeha i ulijevanje božanske milosti – umanjivan u pastoralnoj službi, dok je sekundarna funkcija “primanja u zajednicu“ apsolutizirana.
Što se tiče sakramenta ženidbe, moramo reći da ga uopće ne dijeli svećenik; mladenka i mladoženja su ti koji ga međusobno dijele sakrament. Pomoć svećenika zakonski je propis Crkve i bitno je da su zaručnici svjesni što zapravo čine. I ovdje, bez sudjelovanja svećenika (također u prethodnoj pouci o ženidbi), opasnost od neuspjeha sakramentalnog čina je mnogo veća, iako mnogi postkoncilski svećenici već imaju velike nedostatke u svom shvaćanju ženidbe i mogu čak ih prenijeti vjernicima o kojima se brinu.
Bolesničko pomazanje i oproštenje grijeha u ispovijedi može obavljati samo svećenik – zbog čega “blagoslov na samrti“ zamišljen kao zamjena za prvi nema nikakvu sakramentalnu funkciju, nego je čisti placebo. Ispovijed je uglavnom izbačena iz prakse u životima vjernika zbog drugih sila na djelu i mora se priznati da se to tragično vidi čak i na samrtnoj postelji katolika.
Sakrament potvrde je postao običaj koji pokazuje statistiku, ali ne njegov glavni sadržaj uglavnom izgubljen. Sprovod, koji tradicionalno obavlja svećenik kao pastir i otac zajednice, nije sakrament nego sakramental. S tehničkim procesom može se nositi svaki grobar; imenovani župni pomoćnik laik nije prava zamjena za svećenika.
Dakle, od sedam sakramenata koje je Tridentski koncil potvrdio prema tradiciji koja seže daleko u prvo tisućljeće, ostala su samo dva – Sveti red i Sveta Euharistija – koji nisu prešutno eliminirani ili ispražnjeni od svog sadržaja u novije vrijeme desetljeća. I oni su ugroženi i napadnuti, što se ne očituje samo u sve manjem broju kandidata za svećenike.
Prijetnja sakramentu Svetog reda proizlazi prije svega iz neprestano ponavljane molbe za ređenjem žena. Kao što je papa Ivan Pavao II. u Ordinatio Sacerdotalis s najvišim učiteljskim autoritetom definitivno izjavio, to je nemoguće i, u slučaju simulacije koja se provodi uz odobrenje više vlasti, pogodilo bi samu bit sakramenta. Da se pozabavimo samo jednim od pitanja koja se ovdje pojavljuju: bi li biskup koji potiče ređenje žena mogao valjano zarediti muškarce za svećenike u isto vrijeme ili nakon toga, budući da je nakon svega otvoreno dokumentirao da svojim simuliranim ređenjem on upravo čini nešto na svoju ruku, i što je suprotno Učiteljstvu Crkve?
Ređenje žena bi stoga bio dio napada na Euharistiju; jer svako “euharistijsko slavlje“ koje izvodi tobože zaređena žena bila bi svetogrdna simulacija, koja bi nanijela veliku duhovnu štetu simulatoru i (manje ili više lakovjernim) sudionicima. Dovoljno govori da mons. Bonnemain, kojeg je Franjo imenovao za nasljednika vjernog biskupa Huondera u Churu, dosad nije stigao reagirati ili dati izjavu na simuliranu misu koja se održala u njegovoj biskupiji. Vjerojatno ima važnijeg posla.
Još jedan element napada na Euharistiju postaje očit kada se pogleda nestanak ispovijedi. Prema shvaćanju većine sudionika u “euharistijskom slavlju“ – a to shvaćanje nije palo s neba, nego ga je utjelovio “duh Koncila“ i koncilski teolozi – kada primaju pričesti zapravo konstruiraju vrstu društvenog događaja koji čini vidljivom zajednicu oko stola Gospodnjega. Ono što im se nudi za ovim stolom, tko im se tamo kao Osoba pruža na neshvatljiv način, sasvim je ispalo iz vidokruga, jedva da je više u narodnoj svijesti – a u svakom slučaju rijetko svećenici osvješćuju narod, od odluke Pavla VI., da liturgiju pretvori u blagovanje.
Dakle, ako se uvijek iznova čuje kako vjernici u Njemačkoj, ali i drugdje, više ne mogu razumjeti odvojenost kršćanskih denominacija i sve se glasnije pitaju: „Zašto jednostavno ne možemo ići na pričest zajedno sa svim kršćanima ili svim ljudima dobre volje?“ (i nešto tiše, „Zašto ne možemo zajedno birati naše zajedničke biskupe?“), tada možemo pronaći korijene ove zbrke. Nekadašnja Katolička crkva njemačkog govornog područja daleko je napredovala na putu desakramentalizacije i protestantizacije – što je klerik više u hijerarhiji i rangu, to proces ide dalje.
Naravno, ima i istinskih vjernika, pojedinaca i skupina, svećenika, pa i šačice biskupa, uključujući i (još) vršitelja dužnosti kardinala, koji u cijelosti ili djelomično proziru poguban razvoj događaja i pokušavaju mu se oduprijeti. Nisu to nipošto samo oni koji su se često (i s dobrim razlozima) povukli iz neposredne borbe protiv protestantizacije Crkve i nastoje preživjeti u skloništima za sebe i svoju obitelj u pokušaju očuvanje tradicije. Preostali otpor unutar struktura provode različite skupine poput: raznih pokreta mladih, karizmatske molitvene kuće u Augsburgu, aktivista pro-life pokreta (koji nisu samo mladi) i organizacije Radost vjere. Tolika raznolikost ne iznenađuje; uostalom, mi smo katolici, a “uključivost“ je nekoć pripadala našem bivstvu, prije nego što su rahnerovski bergoglijanisti teolozi počeli koristiti woke vokabular, to jest rječnik neprijatelja Crkve.
Ovi i mnogi drugi “još uvijek katolički“ pojedinci, skupine i organizacije mogu biti većina čak i među nekolicinom redovnih vjernika (tj. prisutnih svake nedjelje). U službenim medijima biskupija ili Biskupskih konferencija, tovljenim milijunima eura crkvenog poreza, takvi su vjernici praktički nevidljivi, njihova je javna vidljivost blizu nule. Često ih društvo i Crkva marginaliziraju nazivajući ih tzv. desničarima i nacionalistima. Na Sinodalnom putu (i u rimskim sinodalnim anketama), “još uvijek katolički“ katolici bili su žalosno podzastupljeni – i ako bi se nekolicina njih usudila izaći iz okvira, bili su nemilosrdno izglasani i marginalizirani pravilima postupka.
Šačica preostalih “još uvijek katoličkih“ biskupa suočava se s teškim pitanjem koliko dugo žele ostati “u jedinstvu“, da tako kažemo s današnjim post-luteranima. Čak ni papa Franjo neće moći beskonačno izbjegavati pitanje – pobožnim govorima s jedne strane i bezbožnim kadrovskim odlukama s druge strane – treba li se podržati mons. Brandmüllera i mons. Müllera ili mons. Bodea i mons. Bätzinga. Obje strane zajedno… pa to ni Peron ne bi uspio! U međuvremenu, u srednjoj Europi nastaje crkva bez svećenika i bez sakramenata, crkva koja više nije Kristova Crkva. Jednog dana, ne tako daleko od sada, Rim će morati zauzeti stav i o tome, a riječ je o pitanju na koje se može odgovoriti samo s da ili ne: „Petre, voliš li me?“. Procesi su se toliko ubrzali da je neizvjesno hoće li se Bergogliova nada ostvariti, ili će odluku prepustiti svom nasljedniku.
U tom slučaju ni blagoslov na samrtnoj postelji ne pomaže. Dok je sakrament bolesničkog pomazanja, koji se često krivo shvaćao isključivo kao “posljednji obred“ za umiruće, mogao biti koristan ne samo za ozdravljenje duše nego i za oporavak tjelesnog zdravlja, novotvoreni “blagoslov na samrti” samo je plod mašte organizacije koja je već umrla i propala.
