Crkva koja ne vjeruje u Isusa Krista nije više Crkva Isusa Krista. Biskupi koji izdaju svoje božansko poslanje kako ne bi bili optuženi za prozelitizam ili nazvani rigidnima u obrani kršćanskog morala zaboravili su smisao i razlog svog postojanja. Taj relativizam u doktrini ne čini kršćanstvo prikladnim za sadašnjost, što je činjenica na koju nam je dojmljivo skrenuo pozornost papa Benedikt XVI.
A već u XVII. stoljeću veliki matematičar i filozof Blaise Pascal upozorio je isusovce na laksizam u svojim Pismima provincijalu. Ovi ‘mudrijaši’ htjeli su pomiriti kršćanstvo s neozbiljnim stilom života burbonskog dvora. No, unatoč njihovoj spremnosti da ažuriraju kršćanstvo, na kraju su postali žrtve vlastite strategije prilagodbe.
Biskupi i teolozi koji su zaboravili da nam je samo u Kristu dana punina milosti i istine, ili koji – poput modernista s početka XX. stoljeća – misle da mogu razvijati Kristov nauk prema vlastitoj želji, trebali bi se sjetiti riječi svetog Pavla: „Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga“ (Gal 1, 10).
„Pastiri Crkve Božje postavljeni od Duha Svetoga” (usp. Dj 20, 28) nisu ništa drugo nego zakoniti nasljednici apostola (usp. 1 Klementovo pismo 42-44). Uskrsli Gospodin rekao je svojim apostolima: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas… Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 20-23).
Samo zato što se Krist objavio kao „Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6), Duh Sveti može osigurati da „Crkva Boga živoga bude stup i temelj istine“ (1 Tim 3, 15). „Istina Evanđelja” (Gal 2, 14), koju je Pavao čak jednom morao braniti od dvosmislenosti zbunjenog Petra, stoga nije, u smislu Hegelove dijalektičke procesualne teorije razvoja, izraz promjenjivog duha vremena. Duh istine i života je Duh Oca i Sina. Duh Sveti nas podsjeća na Kristovu istinu i uvodi u potpunu spoznaju Riječi koja je Tijelom postala. Zaista, u Isusu Kristu „vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1, 14).
Dakle, Duh Sveti ne ažurira za sada navodnu tradiciju preko samozvanih proročica, kako su mislili montanisti u III. stoljeću. Sensus fidelium također nije glas naroda koji zahtijeva da ga čuju njegovi pastiri ili dah Duha Svetoga, što papa onda tumači prema vlastitom nahođenju. Sveti Božji narod sudjeluje u Kristovoj proročkoj službi, tako da cjelina vjernika koji su primili pomazanje Duha Svetoga ne može pogriješiti u vjeri. Drugi vatikanski koncil objašnjava: „. Cjelina vjernika… ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kada „od biskupa sve do posljednjih vjernika laika“ (Augustin, De Praed. Sanct 14, 27) pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala… Božji Narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz koje vjerno pristajući prima ne više ljudsku riječ, nego uistinu Božju riječ (usp. 1 Sol 2, 13), nepokolebljivo pristaje uz vjeru, koja je jednom bila predana svetima (usp. Jud 3)“ (Lumen Gentium, br. 12).
Čak ni biskupi, s papom na čelu, ne primaju novu objavu, nego „povjerenom im narodu propovijedaju vjeru koju on ima vjerovati i u životu primjenjivati, i razjašnjuju je pod prosvjetljenjem Duha Svetoga iznoseći iz riznice Objave staro i novo“ (Lumen Gentium, br. 25).
Niti Duh Sveti ne uspostavlja vlastito Treće kraljevstvo nakon kraljevstva Oca u Starom zavjetu i Sina u Novom zavjetu, kako je mislio Joakim iz Fiorea u XII. stoljeću. Ova doktrina o Bogu koji se dijalektički razvija u tri stupnja, koji se pojavljuje u Duhu Svetom kao apsolutni duh nakon što je prošao kroz cijelu povijest svijeta i nakon što ju je apsorbirao, odredila je Hegelovu filozofiju povijesti. Kao što je poznato, Karl Marx je taj apsolutni idealizam pretočio u apsolutni materijalizam, tako da čovjek na kraju ne nalazi svoj cilj u Bogu, nego u raju zemaljskom, u kojemu se čovjek uzdiže kao vlastiti stvoritelj i otkupitelj.
Danas se ovaj povijesni materijalizam naziva Novim svjetskim poretkom Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, s Klausom Schwabom kao bogom i Yuvalom Hararijem kao prorokom ovog svijeta bez živog Boga i nadahnutog takozvanim trans-humanizmom, koji je ništa drugo nego čisti nihilizam.
Istina koju Crkva naviješta i svjedoči nalazimo u Kristovoj osobi i djelu. U Njemu je nenadmašna Božja novost i punina Njegove istine nepovratno došla na svijet (usp. Irenej Lyonski, Protiv krivovjerja IV 34,1). Stoga se vjernicima u Krista kaže: „Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima!“ (Heb 13, 7-9).
I zato je Crkva kao tijelo Kristovo neprestano posvećena Duhom Svetim i nikada ne može zastarjeti. Oci Drugog vatikanskog koncila objašnjavaju: „Duh stanuje u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu, i u njima moli i daje svjedočanstvo o njihovu posinjenju. On uvodi Crkvu u svu istinu, ujedinjuje je u zajednici i službi, poučava je i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičnim darovima i uresuje je svojim plodovima. Snagom Evanđelja čini da se Crkva pomlađuje, i neprekidno je obnavlja vodi k savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom. Jer Duh i Zaručnica kažu Gospodinu Isusu ‘Dođi!’“ (Lumen Gentium, br. 4.)
Dio govora kardinala Müllera na konferenciji Međunarodnog instituta za kultura
