„Crkva nema mandat od Gospodina kako bi govorila o znanstvenim pitanjima.“
U toj jednoj rečenici, kardinal Pell je sažeo ono što nije u redu s Laudato Si, papinom enciklikom o okolišu. U tom dokumentu, Franjo se upleo u raspravu o klimatskim promjenama i odabrao stranu. Štoviše, dao je dojam kako pritom govori u ime svih katolika i, ako kojim slučajem nisu upućeni, svi bi se vjernici trebali naći na toj istoj strani.
U intervjuu objavljenom u Financial Times-u, prefekt Tajništva za gospodarstvo se s ovim očito nije složio. Bio je to vrlo hrabar potez za Pella. Zbog velike reforme koju je započeo s financijama u Svetoj Stolici, nagomilao je kardinal veliki broj neprijatelja, a s ovim je postao još ranjiviji na napade.
Zašto je riskirao? Jer, pretpostavljamo, kardinal Pell smatra da je Laudato Si najlošija enciklika modernog doba. Kao što je kolumnist za New York Times Ross Douthat napisao, ona je katastrofizam, ne samo što se tiče klimatskih znanosti, nego i zbog svog odnosa prema modernoj tehnologiji općenito:
Katastrofizam se također vidi u tome što se papa više izložio čistim empirijskim kritikama. Na primjer, ne obraća dovoljno pozornost na dokaze o padu globalnog siromaštva, pri čemu manje siromašnih ima upravo u onom sustavu koji on najviše kritizira – stvarnost koja ima komplicirane posljedice za globalnu ekološku politiku.
Osim govora o klimatskim promjenama, enciklika također predlaže ‘novi svjetski politički autoritet‘. Douthat opisuje ovaj dio enciklike kao “natopljen s iskrenim prezirom prema postojećoj klasi globalne politike“. Istina, iako pretpostavljam da je taj prezir u konačnici usmjeren na SAD. Argentina je ipak bila jedan od naj ‘anti-američka’ zemalja Južne Amerike.
Jedino se moramo bojati kako bi se taj “novi svjetski politički autoritet” ponašao, obdaren neograničenim moćima korumpiranih vlada, pa još s papinskim blagoslovom.
Čini se da je papa Franjo jedva svjestan postojanja ovakvih kritika. Kardinal Pell, međutim, je više nego svjestan.
No, i kardinal Pell također ima amaterski pogled na klimatske znanosti.
Ali Pell nije papa, i ne pokušava ugraditi privremeni znanstveni konsenzus i grandiozan politički projekt u nauk Crkve. Doista, da je papa, siguran sam da ne bi koristio Petrovu stolicu kao platformu za vlastitu svjetovnu politiku.
Doduše, enciklika nije prvenstveno sekularni dokument: Sam Pell kaže da ona ‘lijepo’ postavlja kršćansku obvezu prema zaštiti okoliša. No, u maštanju o višenacionalnoj klimatskoj policiji, ona očituje prividno nepoznavanje predmeta o kojem australski kardinal posjeduje više znanja od svoga šefa – pravilan odnos između vječno valjanog učiteljstva Crkve s jedne strane, i uvijek provizornih zaključaka znanstvenika s druge.
Zato je kardinal Pell progovorio. I zato je imao pravo to učiniti.
Članak je djelo Damian Thompsona, istaknutog katoličkog novinara iz Engleske, obljavljen u The Spectator
