Primijetio sam strah koji je danas prisutan u mnogim katoličkim raspravama o problemima u Crkvi. Bilo da je tema nešto što je rekao papa Franjo, ili uloga Drugog vatikanskog koncila, ili najnoviji birokratski dokumenti Konferencije katoličkih biskupa, postoji bojazan da će se dogoditi nešto što će iskriviti katoličku religiju – da je Katolička Crkva zapravo kuća od karata koja se u bilo kojem trenutku može srušiti.
Ako, na primjer, netko javno primijeti da papa Franjo izravno proturječi onome što je naučavao papa Ivan Pavao II. (ili papa Pio X. ili bilo koji prethodni papa), onda to može dovesti do domino efekta. Ako jedan papa proturječi drugom, onda bi papina nepogrešivost mogla biti lažna, a ako je papinska nepogrešivost lažna, onda je Prvi vatikanski koncil upitan, a ako je Prvi vatikanski koncil upitan, onda bi ekumenski sabori mogli biti u krivu, a ako ekumenski sabori mogu biti u krivu, tada u Crkvi ne djeluje Duh Sveti, i ako Crkvu ne štiti Duh Sveti, tada su Kristova obećanja Crkvi lažna, a ako su Kristova obećanja lažna, onda je krivotvorena cijela katolička religija. To je vrtoglavi silazak u očaj.
Taj strah osjećam posebno među onim katolicima koji istinski vjeruju i vide katoličanstvo kao jedinu istinsku vjeru. Očituje se kada neki katolički mediji – poput časopisa Crisis – objave članak koji kritizira papu (trenutnog ili prethodnog), Drugi vatikanski koncil ili biskupe. Zabrinutost se često izražava sljedećim riječima: „Zašto govorite negativne stvari o vođama Crkve? To će samo udaljiti ljude od katoličanstva. To neće privući nikoga“. Ali zabrinutost je puno dublja.
U tome pogledu, katoličanstvo se uvijek nalazi na ruba kolapsa, pa zato katolici moraju učiniti sve što je u njegovoj moći da zaštite svoju religiju i od najmanjeg izazova. Ipak, katoličanstvo je daleko jače nego što mu pripisuju zasluge ovi nesigurni branitelji. Dubinsko proučavanje katoličke povijesti odvratit će nas od svake ideje da se Crkva ne može nositi s lošim prelatima, lošim papama ili čak lošim koncilima.
Prisjećajući se četvrtoga stoljeće, zapravo uviđamo da su u velikoj većini biskupi bili heretici. Prihvatili su i promicali arijanizam, koji je negirao Kristovo božanstvo. Potom je u petom stoljeću među kršćanima bilo jako rašireno nasilje dok su crkvene vođe raspravljali o Kristologiji – redovnici bi doslovno napali biskupe na ulici za koje su vjerovali da su heretici. Očigledni ekumenski koncil proglasio je heretičku doktrinu i morao je kasnije biti osuđen. Gotovo tisuću godina kasnije, Veliki zapadni raskol izazvao je pustoš u Crkvi, jer su tri različita čovjeka za sebe tvrdili da su papa, a prosječni katolici nikako nisu mogli znati tko je u pravu, a tko je varalica.
Mnogi katolici znaju barem ponešto od ove povijesti, ali prečesto podsvjesno minimaliziramo njezin utjecaj. Danas znamo da je katolička vjera na kraju prevladala u svakom od tih slučajeva, ali u vremenima kada se svaki od tih sporova pojavio za većinu katolika je to bila egzistencijalna kriza – hoće li Crkva (uopće) preživjeti? Nismo prvi katolici koji su živjeli u vremenu teške krize.
Previše katolika danas se zadovoljava razgovorom o povijesnim krizama, dok šuti o našoj trenutnoj krizi. Zabranjeno je kritizirati današnje crkvene vođe, iako možemo osuditi arijske biskupe koji su živjeli prije dosta stoljeća. Kritiziranje današnje Crkve nekako će za današnje katolike označavati pogrešan put, čak i ako znaju da su u prošlosti pripadnici hijerarhije bili grešni, heretični i jednostavno govoreći grozni.
Mogu razumjeti ovaj impuls – barem osjećaj iza toga. Napokon, tko bi se želio pridružiti ili čak ostati u organizaciji koja je duboko manjkava? Dok je istina da danas mnogi ljudi napuštaju vjeru zbog raznih skandala i kriza u današnjoj Crkvi.
Ali to nije znak da u Crkvi ima previše kritičara; nego je znak da je katolički „imunološki sustav“ slab. Jedinstveni imunološki sustav nije onaj koji se nikada ne dovodi u pitanje – on može podnijeti izazove i boriti se protiv njih. Osoba koja je bila izložena mnogim virusima i bolestima često je daleko jača od one koja je izolirana od vanjskog svijeta. Skrivanje naših problema ostavlja nam samo katolike slabog vjerskog imunološkog sustava – kada doznaju za skandal X ili krizu Y (i saznat će), njihova vjera propada. Daleko je zdravija vjera onoga koji poznaje povijest Crkve, kao i trenutnu situaciju i sposoban je zadržati pogled na Kristu.
Rečeno nam je da sakrijemo svoje nedostatke jer loše vijesti ne evangeliziraju. Međutim, skrivanje blasfemija nije evangelizacija, to je marketing. Evangelizacija je navještavanje istine, a ponekad istina može biti neugodna ili čak skandalozna. Znači li to da bismo trebali potisnuti loše vijesti? Ne, to bi bilo neuravnoteženo – i suprotno istini – kao da se pretvaramo da ne postoje. Loše vijesti uvijek bismo trebali stavljati u perspektivu, a to je perspektiva beskrajne milosti koja obasjava Crkvu – i nas kroz Crkvu.
Najjače organizacije su one koje nisu krhke. Biti protu krhak znači postajati jači, a ne slabiji, suočavajući se sa stresovima. Kult je u osnovi krhak, jer svaki promašaj vođe kulta može dovesti do potpunog kolapsa kulta. Katolička crkva je u biti protu krhka, jer je bila suočena s raznim krizama koje su samo slijedile jedna drugu, i sve ih je prevladavala. Njezino preživljavanje ne ovisi o dobrim prelatima ili dobrim papama (iako joj oni pomažu u procvatu). Njezina božanska institucija ne znači da izbjegava ljudske krize, već da ih prevladava.
To prevladavanje može potrajati godinama, čak i desetljećima ili stoljećima. Dakle, kada smo usred značajnog kriznog vremena – kao što smo danas – može izgledati kao da se iz njega nikada nećemo izvući, da će Crkva na kraju propasti. To pojačava strahove i tjera nas da želimo prikriti nedostatke u nastojanju da zaštitimo Crkvu. Ali Crkva ne treba zaštitu. Ona nije kuća od karata; ona je tvrđava sagrađena na Isusu Kristu, stijeni koja se nikada neće srušiti. Katolici se nemaju čega bojati prozračivanjem prljavog rublja; upravo suprotno, znamo da je razotkrivanje skandala, hereza i korupcije proces jačanja imuniteta koji našu vjeru ne čini slabijom, već jačom.
- Eric Sammons je glavni urednik časopisa Crisis Magazine.
