Poslušnost se čini pradavnom, ali ona je uvijek nešto novo. U tom smislu, hijerarhija Crkve nije mnogo drugačija od hijerarhije poslovnih kompanija i vlada. Ali servilna poslušnost može potaknuti kulturu samodestruktivne tiranije čak i unutar institucionalne Crkve.
Po Božjem planu, Crkva je hijerarhija, a ne demokracija. Nasljednik sv. Petra nalazi se na vrhu piramide ili, s druge točke gledišta, na dnu obrnute piramide. Ured papinstva identificira papu kao „slugu sluga Božjih.“ Papa upravlja cijelom Crkvom i uživa, po božanskoj ustanovi, „vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću dušobrižničku vlast za dobro duša.“ (KKC 937)
Biskupi su nasljednici dvanaestorice apostola. Isus, preko svoje Crkve, daje vlast biskupima (polaganjem ruku) kao „svećenicima, prorocima i kraljevima.” Njihova uloga je konzervativna – u pravnom, nepolitičkom smislu. Oni su dužni čuvati, naviještati i predavati apostolske istine. Oni se moraju pridržavati istina sv. tradicije.
Vlast klerika neraskidivo je vezana uz vlast njegova zakonitog ordinarija (biskupa) ili kod redovnika preko njihovih redovničkih poglavara. Tijekom ređenja klerik svečano obećava poštivanje i poslušnost svom biskupu i njegovim nasljednicima. Biskupi su također vezani u poslušnosti pologu vjere.
Crkvena birokracija ne može zamijeniti inherentni autoritet biskupa i svećenika. Župno vijeće je savjetodavno i nema ovlasti nad župnikom. Konferencija katoličkih biskupa ima administrativne ovlasti, ali nema doktrinarnu vlast nad pojedinim biskupima. Politička stajališta Konferencije katoličkih biskupa nemaju autoritativnu doktrinarnu težinu osim ako pojedinačni biskupi ne potvrde izjave kao svoje. Čak i tad vjernici imaju pravo razlikovati načela katoličkog nauka od razboritih prosudbi biskupa. Primjerice, biskup ili papa mogu imati različita mišljenja o, recimo, useljeničkoj politici.
S druge strane, temeljna načela vjere obvezuju u savjesti. Inzistiraju na neprocjenjivom dostojanstvu svakog čovjeka i načelima Dekaloga. Pogubljenje nezakonitog migranata po kratkom postupku – uzet ćemo ovaj neobičan primjer koji nitko nije predložio – očito bi bilo nemoralno. Međutim, zemlja ima pravo osigurati granice i vladavinu prava. Nadalje, kršenje migracijskih zakona može biti prekršaj protiv svjetovnog zakona, ali ne nužno i kršenje Božjeg zakona.
Kršenje prometnog ograničenja brzine nije nemoralno pod dva uvjeta (prema tradicionalnim moralnim priručnicima): kad ne postupamo neodgovorno i kad plaćamo prometnu kaznu – ako nas zaustave zbog prebrze vožnje. Dakle, u najmanju ruku, osobe koje nezakonito ulaze u zemlju iz ekonomskih ili političkih razloga, moraju se pridržavati pravednih zakona zemlje domaćina.
Pravo na zaštitu suvereniteta nacije (i obitelji) odgovarajućom kontrolom granica uvijek je otvoreno za raspravu.
U nedavnom pismu američkim biskupima, papa Franjo progovorio je o deportaciji migranata koji su pobjegli iz „ekstremnog siromaštva, nesigurnosti, izrabljivanja, progona ili ozbiljnog pogoršanja okoliša u svojim domovinama”, te nastavio, ne osvrćući se na to kako su ušli u SAD, kako deportacija „šteti dostojanstvu mnogih muškaraca i žena, i cijelih obitelji, i stavlja ih u stanje posebne ranjivosti i bespomoćnosti.”
Nadbiskup Timothy Broglio, predsjednik Konferencije katoličkih biskupa SAD-a, zahvalio je Svetom Ocu na poticaju za nastavak pastoralnog djelovanja američkih biskupa za one najpotrebitije. Njegovo pismo, međutim, nije previše podupiralo ono što se čini kao papina politička prosudba.
‘Granični car’ Trumpove administracije, Tom Homan, nije primio papinu osudu poput poslušnog školarca. Veteran desetljeća borbe protiv latinoameričkih kartela i trgovaca ljudima, ponovno je zauzeo politički teren koji pripada laicima: „Imam oštre riječi za papu: ovo govorim kao katolik. Trebao bi se usredotočiti na svoj posao i prepustiti provedbu nama. On ima zid oko Vatikana, zar ne?“
Kršćanska temeljna načela, dostojanstvo ljudske osobe i Božje zapovijedi, prožimaju se. No rasprava o političkim odlukama vezano uz nezakonite migrante nije isto što i podupiranje pobačaja. Nadalje, ako jasno razlikujemo naše vjerske i političke uloge, trebali bismo očekivati snažno neslaganje u razboritim prosudbama.
Kler mora štititi savjest. Kad bi Tom Homan ili bilo koji drugi Amerikanac stao u red za ispovijed, svećenik bi trebao biti u mogućnosti ponuditi isti savjet obojici. Treba primijeniti temeljna kršćanska načela koja je proglasila Crkva sa što većom ljubavlju, a pritom ignorirati ometanja od strane pojedinaca.
Crkveni velikodostojnici obično imaju određeni hendikep: pretjerano proširenje tog obećanja poštovanja i poslušnosti papi i biskupima. Prosječni klerici obično ostaju u šutnji pred apsurdima svojih biskupa.
Nedavno je jedan američki biskup stavio mitru na glavu mlade djevojke ispred oltara, pretpostavljam na oduševljenje vjernika. Mnogi su klerici u privatnim razgovorima osudili biskupa zbog ove ‘kavalirske geste’ koja je uključivala njegovu svetu službu. Ali malo je vjerojatno da se ijedan klerik usudio razgovarati s biskupom. Takva kritika ne bi prekršila obećanje o „poštovanju i poslušnosti“, ali bi riskirala birokratsku odmazdu.
Disfunkcionalna kultura poremećenog „poštovanja i poslušnosti“ unutar institucionalne Crkve je feminizirana. Klerici rijetko razgovaraju sa svojim nadređenima kao muškarci, nego ih iza leđa ogovaraju kao tinejdžerice. Neki biskupi više kažnjavaju poštenje, nego crkvene prijestupnike. Kako drugačije objasniti desetljeća nereagiranja na skandale spolnog zlostavljanja djece?
Iskrenost Toma Homana je osvježavajuća, jer on poštuje crkveni autoritet i prepoznaje njegove granice. I klerici i laici mogli bi od njega učiti: Ostanite u svojim granicama. Dobro bi nam došao iskren otpor klerika i biskupa kad crkvene vlasti krše prava laika.
