Blog Murus inexpugnabilis ima odličan tekst o problematici prijevoda liturgijskih tekstova na narodne jezike.
Svakako ga posjetite ovdje
Zanimljiv je i osvrt na naše glagoljaško crkvenoslavenske prijevode, pa prenosimo jedan odlomak:
Crkvenoslavenski jezik nije (niti je ikada bio) “narodni jezik”, “pučki jezik”. Nitko nikada nije kod kuće govorio crkvenoslavenski.
To je umjetan jezik, koji su sv. Ćiril i Metod načinili na temelju govora Slavena koje su oni susretali u okolici svog rodnog Soluna. No, gramatika tog jezika u mnogo aspekata više odgovara gramatici grčkog ili pak latinskog jezika, nego živim (narodnim) slavenskim jezicima.
Zato je točnije taj jezik zvati “crkvenoslavenski”, nego “staroslavenski”.
Taj jezik je nastao upravo s ciljem da bude liturgijski jezik. Njegova je svrha bila: dati Slavenima jedan liturgijski jezik koji će razumjeti, a da ipak u prijevodu crkvenih knjiga ne odstupa od grčkog ili latinskog izvornika.Za razliku od narodnih jezika, crkvenoslavenski jezik je vrlo pogodan za prevođenje latinskih liturgijskih tekstova. Dat ću vam jedan primjer.
U latinskom jeziku se često pojavljuju veznici: “autem”, “enim”, “tamen”, “porro”…, koji prevoditeljima nanose velike muke, jer u mnogim jezicima ne postoje izrazi kojima bi se te riječi mogle prevesti.
Tako su i same riječi pretvorbe u kanonu Mise često bile problem prevoditeljima:
“Hoc est enim Corpus meum”.Kako da vi točno prevedete na narodne jezike izraz “enim” u kontekstu te rečenice, a da to ima isti smisao kao u latinskom izvorniku?
E vidite, u crkvenoslavenskom jeziku nema tih problema, jer on ima veznike “že”, “bo”, “ubo”, koji savršeno odgovaraju latinskim: “enim”, “autem”, “tamen”…
I tako lako možete prevesti riječi pretvorbe:
“Hoc est enim Corpus meum” = “Se bo jest Tĕlo moje”… ostatak pročitajte tamo. Murus inexpugnabilis je inače odličan blog koji redovito objavljuje zanimljive članke o povijesti Crkve u Hrvata, te ga vrijedi češće posjećivati.
