U subotu ujutro, Sveta Stolica je objavila kako je papa Franjo prihvatio ostavku kardinala Roberta Saraha kao prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Kardinalov odlazak je najavio Vatikanski tiskovni ured bez ikakvog spomena tko će zauzeti njegovo mjesto. Neobični potez je potaknuo razne teorije među vatikanskim promatračima i dužnosnicima. Neki sugeriraju da se Saraha kažnjava javno, dok se drugi pitaju je li to možda najava ili znak očekivanih strukturnih reformi u Vatikanu. Nijedna teorija nije u potpunosti zadovoljavajuća.
U lipnju 2020. kardinal Sarah je napunio 75 godina. To je godina života u kojoj svi kurijski kardinali trebaju ponuditi svoju ostavku. Do neki dan je bio jedan od nekoliko prefekta kongregacije koji prelaze službenu dob za umirovljenje.
U tome smislu, Sarahov odlazak je dio uobičajene promjene u rimskom životu. Ali vrijeme i način njegovog odlaska vode do pitanja na koja još uvijek nema jasnih odgovora.
Posebno je zapaženo da je kardinal Sarah, iako ima 75 godina, mlađi od nekih kurijskih kardinala koje je papa ostavio u službi, barem trenutno.
Prefekt Kongregacije za kler, kardinal Beniamino Stella, ima gotovo 80 godina, a papa ga je prošlog tjedna pozvao u audijenciju, što je nagnalo nagađanja da bi uskoro mogao biti u mirovini.
Kardinal Marc Ouellet vodi Kongregaciju za biskupe i sa 76 godina je godinu dana stariji od Saraha. Očekuje se da će ove godine napustiti dužnost.
Sarahov odlazak se možda pokaže kao prvi u nizu važnih domina koje su pale u širem rimskom preslagivanju pape Franje. Ovo je najizgledniji scenarij. Ali vrijeme i način njegovog odlaska i dalje ostavljaju mjesta za pitanja.
S jedne strane Sarahova dob je relativna, dok je način na koji je najavljeno njegovo umirovljenje krajnje neobičan.
Kada kurijski prefekti napuštaju ured obično nema formalne najave o ostavkama kao što je bila Sarahova. Umjesto toga, zamjenu najavljuje ured za tisak Svete Stolice, a njihov prethodnik odlazi tiho i bez pompe.
Iznenađuje da bi papa ostavio Kongregaciju za bogoštovlje i sakramente bez prefekta u korizmi uoči Velikog tjedna – pogotovo jer pandemija korona virusa na mnogim mjestima još uvijek potiče liturgijska pitanja i probleme.
Među vatikanskim službenicima i promatračima Rima postoje dvije glavne suprotstavljene teorije, ali imaju malo čvrstih odgovora zašto je Franjo donio ovu odluku.
Nekoliko promatrača nagađa da je papa želio da Sarahova ostavka ostavi trag u javnosti. Vrsta oštrog poniženja za kardinala koji je oslikan kao „ultra konzervativac“ koji je u suprotnosti s papom u nizu pitanja.
Ali ideja – da je papa želio osobno osramoti kardinala Saraha zbog navodnih ideoloških razlika – vjerojatno više govori o onima koji je promiču nego o stvarnim razlikama u mišljenjima između pape i kardinala Saraha.
Ova je teorija najčešća među onima koji su kardinala Sarah vidjeli kao suprotnost papi Franji u raspravama o pitanjima poput ređenja muškaraca za svećenike i o prirodi braka između jednog muškarca i jedne žene, obje stvari su jasne po katoličkoj doktrini.
No, usprkos čestim medijskim karakterizacijama koje su suprotne, Franjo se nije potrudio postaviti izazov crkvenoj doktrini niti o jednoj važnoj temi. Što se tiče disciplinskog pitanja svećeničkog celibata, Sarah i papa su se očito međusobno složili oko važnosti prakse – na frustraciju mnogih tijekom nedavne sinode za Amazoniju.
Nadalje, dok se kardinala Sarah smatra liturgijskom tradicionalistom, u posljednjih sedam godina malo je dokaza da je liturgija tema kojoj na ovaj ili onaj način papa pridaje posebnu pažnju.
Istodobno, u tijeku su konzultacije o korištenju izvanrednog oblika mise, a čini se da će Sarahov odlazak i njegova zamjena sigurno utjecati na to kako će savjetovanje završiti.
Također je vrijedno napomenuti da je papa Franjo 2017. godine prihvatio ostavku kardinala Gerharda Müllera na mjesto prefekta Kongregacije za nauk vjere, na kraju petogodišnjeg mandata, i odmah imenovao nasljednika, a taj je potez ipak prihvaćen u javnosti kao „otkaz“ od strane pape. Uokvirivanje okolnosti Sarahova mirovine i Müllerovog neobnavljanja dužnosti kao sigurnih znakova otpuštanja – ovdje su čak okolnosti suprotne jedna drugoj – ukazuje na opasnost tumačenja događaja kroz unaprijed određeni okvir ideologije ili sklonosti.
Druga teorija zašto je papa prihvatio Sarahovu ostavku bez imenovanja nasljednika jest ta da ona može označavati novu fazu u reformi kurije.
Već se godinama radi na novom ustavu Rimske kurije, a trenutačno se ustav nalazi u procesu trećeg nacrta. Iako se očekuje da konačni dokument neće biti spreman za objavljivanje još nekoliko mjeseci, očekuje se da uključuje spajanje nekoliko odsjeka kurije.
Neki u Rimu nagađaju da bi odlazak kardinala Saraha mogao značiti da će se Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u kratkom razdoblju spojiti s drugom Kongregacijom, npr. Kongregacijom za kauze svetaca, s tim da novi prefekt bude potvrđen u vremenu te najave.
No, sa svim naznakama da će za novi ustav kurije trebati još nekoliko mjeseci da bude objavljen, spajanje dvaju relativno važnih odjela uoči šire reforme bilo bi vrlo neočekivano i sugeriralo bi da je projekt naišao na veliku zapreku i da je papa odlučio donijeti reforme postepeno, umjesto da čeka konačni dokument.
Nijedna teorija se za sada ne čini uvjerljivom jer nije ponudila objašnjenje zašto, kada i kako je prihvaćena ostavka kardinala Saraha. Vrijeme će polako učiniti razloge i okolnosti odlaska kardinala Saraha jasnijima.
Mnogi u Rimu inzistiraju na tome da, iako je kardinal Sarah bio odan papi u javnosti, papa Franjo nije dobro postupio prema gvinejskom kardinala i da se njih dvojica ne slažu dobro.
Ako je to istina, a nije bilo naznaka da je u posljednje vrijeme došlo do bilo kakvog doktrinarnog ili disciplinskog sukoba između njih koji bi objasnili papinu odluku da ukloni Saraha bez zamjene, osobni sukobi bi zasigurno mogli biti faktor – i to je važna stvar.
Komentatori koji žure da pretvore osobnu odluku u ideološki sukob oko većih problema vjerojatno previđaju koliko su važni osobni odnosi dok žure s postavljanjem događaja kao simbola širih, gotovo epohalnih narativa.
U međuvremenu, najočitiji odgovor može biti da papa Franjo ima naviku djelovati spontano. Možda nema boljeg ili goreg objašnjenja za papino prihvaćanje ostavke kardinala Saraha od toga da je jednostavno odlučio to učiniti.
