Unatoč sve što se događalo tih dana, unatoč praznom grobu, te svjedočanstvu o ukazanju Uskrsloga ženama, apostoli su još uvijek bili slabi u vjeri, preplašeni, nesigurni, zatvoreni u strahu zbog raznih drugih vijesti koje su se širile. Te druge vijesti ostavljale su još uvijek jači odjek kod njih od same vijesti o Uskrsnuću. Nekako, kao da su i oni više pratili medijsku kampanju toga vremena.
Nije li tako i kod nas?!
Što se mi imamo čuditi apostolima?…
Mjerilo naše postojanosti, kako možemo iščitati iz današnjeg prvog čitanja (vidi Dj 2, 42-47), je nauk apostolski, zajedništvo, lomljenje kruha (euharistija) i molitva. To su četiri stupa koja detektiraju našu postojanost.
Trenutno stanje na razini Crkve, koje možemo iz toga iščitati, je dobrim dijelom poljuljanost, a manjka u svemu postojanosti. To jest, nedostaje nam jasnoća naučavanja i obrane nauka apostolskog, uznapredovalo je popuštanje i dovođenje u pitanje tog nepromjenjivog nauka.
Nadalje, nedostaje nam zajedništva, jer kad se odijeli narod od pastira ruši se temeljna poveznica. Pastiru treba naklonost naroda, narodu treba blizina pastira, da bi zajedništvo bilo potpuno. Središte i temelj zajedništva je lomljenje kruha, euharistija.
Bez euharistije ruši se povjerenje i upućenost jednih na druge. Zadaća je pastira hraniti svoje stado hranom života duše koju nam je ostavio Gospodin, koja je puno više od fizičke hrane. I tu je naravno četvrti stup postojanosti, a to je molitva, osobna i zajednička, koja također slabi ako su oslabila ova tri prethodna stupa.
Božja riječ nas dakle danas poziva, kroz podsjetnik na prvu kršćansku zajednicu, da se priberemo i vratimo temeljima postojanosti, odnosno svojoj temeljnoj zadaći. Tu nema popuštanja ni odstupanja, tu nema čekanja ni odgađanja, jer mi time šaljemo poruku svijetu što je to važno i najvažnije, posebno u vremenima krize i nesigurnosti. (…)
Svrha naše vjere, kako nas podsjeća apostol Petar u današnjem drugom čitanju (vidi 1 Pt 1, 3-9), je spasenje duša. A vremena velikih kriza i velikih kušnja, koliko god teška bila, su posebno pogodna za iskoristiti, kako bi se mnogi koji su bili udaljeni priveli spasenju.
Tako nas podsjeća apostol da se trebamo, na neki otajstveni način, i radovati, jer su kušnje prilika za prokušanost naše vjere. Naime, upravo u takvim okolnostima je prilika za tesanje svetosti.
Osim toga, nisu li nam teške prilike iznjedrile takav svijetli lik, kojemu se i sada posebno trebamo utjecati za zagovor, a to je lik Bl. Alojzija Stepinca, koji je uživao naklonost svega vjernog puka.
Iz njegova primjera neka se nahrane i nadahnu naši uvaženi pastiri, pa neka odvažno obnove ona četiri stupa postojanosti. Mnoge duše čeznu za tim, a o tome ovisi i čežnja samog Gospodina da svojoj zajednici danomice pridružuje nove spašenike (vidi Dj 2, 47b).
JOŠ UVIJEK SLABI U VJERI!
Unatoč sve što se događalo tih dana, unatoč praznom grobu, te svjedočanstvu o ukazanju Uskrsloga ženama, apostoli su još uvijek bili slabi u vjeri, preplašeni, nesigurni, zatvoreni u strahu zbog raznih drugih vijesti koje su se širile. Te druge vijesti ostavljale su još uvijek jači odjek kod njih od same vijesti o Uskrsnuću. Nekako, kao da su i oni više pratili medijsku kampanju toga vremena.
Nije li tako i kod nas?!
Što se mi imamo čuditi apostolima? Zar i u nama samima nemaju veći odjek svakodnevne vijesti, nego li sama vijest o Uskrsnuću. …
Čudimo li se još uvijek zbog prestrašene reakcije apostola?
Gospodin želi, posebno od svojih pastira, da se što prije uhvatimo svoje prve zadaće, te iznađemo način da njegovo milosrđe bude dostupno svakoj duši. A darovi njegova milosrđa najbolje se očituju u sakramentima ispovijedi i euharistije.
Mi nemamo vremena čekati neka bolja vremena, neka vremena bez ugroze („jer dani su zli“), a njegovo milosrđe nam je dano upravo jer nema boljih vremena za nas („sad je vrijeme milosno“, upravo ovo teško vrijeme).
Kršćanin je stalni prognanik u ovom svijetu („naša je domovina na nebesima“) i vijesti svijeta mu nikad nisu naklonjene. Naprotiv, vijesti svijeta uvijek su protiv Evanđelja, protiv Krista Uskrsloga, te još do danas šire laži o njemu.
DOKAZ TOG MILOSRĐA SU NJEGOVE RANE…
Da bi oslobodio od straha i izolacije svoje apostole, i da bi u njima obnovio poljuljanu vjeru, Isus im je pružio svoje rane kao najsnažniji dokaz Uskrsnuća. U susretu s ranama oživjela im je vjera, nestao je strah i nastupio je mir…
Tu se budi naša spremnost, tada dolazi snaga i počinje djelovati Duh Sveti, milost otpuštanja grijeha. Apostoli su tako dobili poslanje milosrđa. Poslanje milosrđa ne smije čekati!
DANAŠNJA NEDJELJA BOŽJEGA MILOSRĐA POSEBNO PROPITUJE NAŠE MILOSRĐE…
Božje milosrđe otkrilo nam se na poseban način u Isusovu probodenom Srcu. On sam od nas traži: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ (Lk 6, 36)
S čime Isus to povezuje? Tumačenje daje u nastavku: “Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.”
Milost je ta koja čini kršćansku poruku drukčijom. Isus nas otvoreno poziva da se ne ponašamo prema ljudima onako kako su možda zaslužili, nego onako kao što je Otac nebeski milosrdan prema nama samima. Jer da je prema zaslugama tko bi od nas bio spašen.
Milosrđe znači sačuvati milost u srcu tako što ćeš iskazivati milost prema drugima bez obzira na to što ti učinili. Milosrdno srce uvijek daje bez obzira koliko ga ranili. Takvo je upravo Isusovo Srce, koje nam najviše daje upravo kad je najviše ranjeno, kad ga vojnik kopljem probada…
Zato danas posebno orijentiramo razmišljanje na Isusovo Srce u kom nam je milost iskazana dok još bijasmo grešnici, kako piše sv.Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima (vidi Rim 5, 8).
U nizu objava sv.Faustini 1930. godine, Gospodin je pozvao na ustanovljenje posebne svetkovine koja bi bila slavljena u nedjelju nakon Uskrsa. Danas znamo tu svetkovinu kao Nedjelju Božjega milosrđa, koju je Sv.Ivan Pavao II. na kanonizaciji sv.Faustine proglasio svetkovinom 30.travnja 2000.
Gospodin je izrazio svoju volju s obzirom na ovu svetkovinu Božjega milosrđa u svojoj prvoj objavi sv. Faustini:
Moja kćeri, reci cijelom svijetu o mojoj neizmjernoj milosti. Želim da blagdan milosrđa bude utočište i sklonište za sve duše, a posebno za siromašne grešnike. Tog dana su same dubine moje nježne milosti otvorene. Izlio sam cijeli ocean milosti na one duše koje se približavaju izvoru moje milosti.
Duša koja će ići na ispovijed i primiti svetu pričest dobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Na taj dan se otvaraju sva božanska vrata kroz koja milost teče. Neka se duša ne boji približiti mi se, čak ako su njeni grijesi kao grimiz. Moja milost je toliko velika da ga nijedan um, bilo čovjeka ili anđela, neće moći dokučiti kroz cijelu vječnost.
Sve što postoji došlo je iz dubine moje najnježnije milosti. Svaka duša u odnosu prema meni razmišljat će o mojoj ljubavi i milosrđu kroz svu vječnost. Blagdan milosrđa izašao iz moje dubine nježnosti. Moja je želja da se svečano slavi prve nedjelje nakon Uskrsa. Čovječanstvo neće imati mira dok se ne okrene izvoru moje milosti.
Poruka Božjega milosrđa je jednostavna. Bog nas voli, u svojoj ljubavi dao nam je svoga Sina, a u njemu nam je sve dao. I on želi da prepoznamo da je njegovo milosrđe veće od naših grijeha, tako da ćemo ga pozvati s povjerenjem, primiti njegovo milosrđe i pustiti da teče kroz nas drugima.
Po tim uvjetima, naš Gospodin naglašava vrijednost ispovijedi i svete pričest kao čuda milosrđa. U euharistiji je sam Isus, živi Bog, koji čezne dati nam se kao milosrđe u naša srca.
Sa stranice dominikanci.hr
