Papa Pavao VI. postavio je 1970. godine ograničenje u vezi broja kardinala koji mogu glasovati u papinskoj konklavi – ograničio je broj kardinala na 120. To ograničenje ostalo je na snazi do danas, ali trenutno 121 kardinal ima pravo glasa. A papa Franjo najavio je svoje planove za imenovanje još osamnaest kardinala-elektora.
Ovo nije još jedna od onih prilika u kojima papa Franjo ignorira svoje prethodnike, jer njegova odluka nije presedan. Papa Ivan Pavao II. redovito je ignorirao zakonsko ograničenje. Nakon konzistorija u veljači 2001. godine (više o tome kasnije) bilo je 128 kardinala-elektora; a nakon konzistorija u studenom 2003. godine bilo ih je 135. Tijekom prva dva konzistorija svog pontifikata papa Benedikt XVI. pridržavao se gornje granice od 120 kardinala-elektora. Ali kada je u studenom 2010. godine podijelio 24 crvena bireta, broj kardinala elektora se popeo na 121. Zatim je u veljači 2012. godine doveo broj kardinala-elektora do 125.
Opet, ovo nije pretjerano ozbiljna stvar. Nitko ne dovodi u pitanje pravo rimskog prvosvećenika da imenuje kardinale koje sam izabere. Nitko ne kaže da će, ako se konklava održi ubrzo nakon konzistorija, sjediti samo 120 kardinala, a oni koji su kasnije izabrani možda neće imati pravo glasa.
Ipak mi je to zanimljivo, jer papa imenuje kardinale i postavlja ograničenja vezana uz broj kardinala koji imaju pravo glasa u konklavi. Ipak, u godinama otkako je papa Pavao VI. postavio tu granicu, trojica papa odlučila su prekršiti pravilo radije nego ga izmijeniti.
Papa Ivan Pavao II. prepravio je pravila za papinsku konklavu 1996. godine, s apostolskom konstitucijom „Universi Dominici Gregis“. Ali ostavio je netaknutom granicu od 120 kardinala-elektora – barem na papiru. Papa Benedikt XVI. napravio je izmjene i dopune pravila konklave 2013. godine, ali ponovno nije promijenio maksimalan broj izbornika. Bilo koji od tih papa mogao je promijeniti brojku na, recimo, 140—ili na bilo koju brojku koja bi se podudarala s brojem novih kardinala koje su planirali imenovati. Ali niti Ivan Pavao II. niti Benedikt XVI. nisu to učinili.
U doglednoj budućnosti, dakle, kardinalski zbor uključivat će “nedozvoljeni“ broj kardinala-elektora. Vjerojatno nitko od kanonskih pravnika neće upozoriti na kršenje pravila ili na štetne posljedice, ali neki će klerici i vjernici – uključujući i vašeg vjernog dopisnika – biti zbunjeni.
Točan broj kardinala-elektora promijenit će se, naravno, kako neki kardinali umru, a drugi navrše osamdeset godina, u kojoj gube pravo glasovanja u konklavi. Dva umirovljena vatikanska dužnosnika — kardinali Versaldi i Comastri — prijeći će tu dobnu granicu prije rujanskog konzistorija, pa samo nekoliko dana broj kardinala-elektora (119) bit će unutar odgovarajućih granica. Još šest kardinala navršit će osamdeset godina do kraja ove kalendarske godine. Ali izuzev navale preuranjenih smrti, dodjela 21 crvena bireta (uključujući osamnaest za kardinala-elektora) ostavit će brojku znatno iznad granice u nadolazećim mjesecima.
Koja je šteta od mogućeg viška kardinala-elektora? Osim moguće prenatrpanosti sjedećih mjesta u Sikstinskoj kapeli, vjerojatno nikakva. Ali što da su se pape, prošle i sadašnji, odlučili pridržavati kanonskog ograničenja? Zamislite, na primjer, da dok je iščekivao konzistorij 2001. godine, papa Ivan Pavao II. odlučio da mora ukloniti osam imena s popisa, kako bi osigurao da ima 120 kardinala-elektora. I pretpostavimo – samo pretpostavimo – da je odlučio ne dodijeliti crvene birete sljedećim kardinalima: mons. Theodoreu McCarricku, koji će kasnije biti laiciziran zbog zlostavljanja maloljetnika; mons. Oscaru Rodriguezu Maradiagu, mons. Cormacu Murphyju O’Connoru, mons. Walteru Kasperu, mons. Franciscu Javieru Errazuriziju, mons. Karlu Lehmannu, mons Claudiju Hummesu i mons. Jorgeu Bergogliju, odnosno papi Franji.
