Najvažnije pitanje koje se može postaviti uz nedavni odgovor Dikasterija za nauk vjere u vezi s ‘transrodnim krštenjem’ je korištenje riječi ‘transrodno’. Nijedan ispravan odgovor na ovaj problem se ne može dati prije nego što slobodno i iskreno ne razgovaramo o tome što ova riječ označava i zašto se koristi kao pojam identiteta.
Prihvaćanje riječi ‘transrodno’ i njezino korištenje u službenom dokumentu predstavlja kapitulaciju pred ideologijom koja je potpuno suprotna i neprijateljska prema katoličkoj vjeri, pa i samoj stvarnosti. Nije ovo prvi put da se tako nešto događa. Biskupi već godinama koriste ovu riječ u, primjerice, izjavama o prijedlozima zakona pred zakonodavnim tijelima o javnim toaletima i protivljenju uvođenju predloženih zamjenica za ‘transrodne osobe’. Često gube raspravu prije nego što i započne.
Pokojni vlč. Paul Mankowski, u svojoj recenziji knjige „Building a Bridge“ (hrv. Gradnja mosta) isusovca Jamesa Martina na mrežnoj stranici First Things, istaknuo je riječ homoseksualac kao, prije svega, političku:
„Među lezbijkama, homoseksualcima, biseksualnim i transrodnim osobama – uzetim kao kolektiv – ne mogu se pronaći karakteristike zajedničke karakteristikama religije, kulture ili zajedništva. Njihovi zajednički interesi su politički; okupljeni su ne kao prava zajednica nego kao zajednica političkih istomišljenika“.
Sile rodne ideologije dobro znaju kako oblikovati javnu percepciju. Nude slike dotjeranih muškaraca koji se drže za ruke kako bi učinili prihvatljivom ideju o homoseksualnosti; cenzuriraju svakoga tko koristi riječ sodomija. Oni definiraju queer kulturu kao odlazak u knjižnicu, kao nešto bezopasno. Kada je riječ o ‘transrodnosti’, drže skupove na kojim rade od prosvjednika luđake i nameću im sulude ideje.
Ova lukava kampanja djeluje: njezini su počinitelji ohrabreni njezinim trijumfom. Pobijedivši u pitanju takozvanog ‘istospolnog braka’, brzo su se okrenuli još važnijem pitanju: prirodi samog čovjeka.
Ali posao je Katoličke Crkve čvrsto se držati moralnog nauka i ne napuštati vjernike kao pijune u političkoj igri. Na pitanja se ne mora odgovoriti korištenjem ponuđenog vokabulara. Trebali bismo ih izazvati kako bi oni – i tko su oni – okarakterizirali sebe i druge (tko im je dao suverenitet nad žrtvama?).
Uspon transrodne ideologije ima mnogo aspekata, koje je ukratko teško nabrojati, ali ih znaju oni koji su zdravorazumski obratili pozornost. Svatko tko nije rođen jučer može se sjetiti vremena kada rodna ideologija nije postojala. Ljudi nekoć ovakve stvari nisu prihvaćali kao sastavni dio života, nego kao nezdravu paradu pojedinaca. Također su držali svoju djecu podalje od sebe.
Ali sada, kod vrlo mladih, opažamo ranjivost tamo gdje postoji razvod i odsutnost oca, te oblik zlostavljanja djeteta gdje roditelj, obično majka, nameće djetetu rodnu patologiju.
Starija djeca na društvenim mrežama inficirana su virusom koji slabi imunološki sustav mladih ljudi kulturom koja se suprotstavlja njihovu normalnom razvoju. A to je sada poduprto školskim sustavom koji je podložan interesima LGBT+ ideologije. Svatko tko ima dijete u javnoj školi zna za sveprisutnost pojmova, knjiga, programa i događaja koji su osmišljeni kako bi pridobili ranjive i indoktrinirali ih.
Medicinski establišment se tijekom COVID karantene pripremio za unovčavanje tog trenda. „Skrb koja afirmira rod” – ta orwellovska i iznimno učinkovita fraza – osigurava snažnu podršku privatnim bolnicama i farmaceutskim tvrtkama, i to ne samo za užasne postupke, već i za stvaranje doživotnih pacijenata.
Nekoliko država donijelo je propise kojima se djeca odvajaju od roditeljske vlasti kako bi se postupci mogli pokrenuti bez obzira na njihove prigovore. Dijete samo treba izraziti mišljenje da je ‘suprotnog spola’ i mašinerija se uključuje. Organizacija „Planned Parenthood“ promijenila je svoj poslovni model, nakon promjene presude u pravnom slučaju Dobbs, prodajući blokatore puberteta adolescentima u specijaliziranim medicinskim centrima.
Ne griješite, postoje otvoreni đavolski aspekti pokreta rodne ideologije, sile koje zahtijevaju ljudsku žrtvu, baš kao i s pobačajem. Čak i oni koji se od toga mogu donekle pobjeći, osjećaju popuštanje ontoloških okova.
Ovo su činjenice: uzeti ranjive ljude, od kojih je većina vrlo mlada, sakatiti ih i prepustiti ih životu punom boli i visokom riziku od samoubojstva. Iznad nanošenja tjelesnih ozljeda je napad na smisao samog života – na to kako nas je Bog stvorio i koji je Njegov plan sreće.
Vratimo se zdravom razumu: pretpostavimo da osoba pati od neke mentalne bolesti, od oblika stanja koje je tjera na traženje amputacije uda.
Ako se takva osoba želi krstiti, svećenik je s pravom sumnjičav. Ako je osoba transrodna znači da je osoba zbunjena na temeljnoj razini oko toga što znači biti osoba. Svećenik bi se trebao zabrinuti ako osobu iskorištava neki veći entitet, politički i farmaceutski/medicinski interes koji stoji iza nje. I Crkva ne može poduprijeti takvo nešto.
Postoje brojni entiteti za “transrodne”, a posebno je jak ‘A’ u LGBTIQA+ pokretu. Vlč. Mankowski se osvrnuo i na to:
„Vrijedno je spomenuti o. Martina koji izražava svoju želju čitateljima da shvate LGBT akronim kao ekspanzivno za LGBTQA – to jest, da uključi „ispitivanje spolnosti queera i saveznika“: Riječ ‘saveznik’ ne označava spolni apetit već političku odanost, odaje ideju u pozadini“.
Prethodni pape izričito su upozoravali na praćenje publikacija koje iskrivljuju istinu. Čini se da naš trenutni papa i njegovi teolozi dobivaju informacije isključivo od njih. Oni propagandu prihvaćaju pod njihovim vlastitim uvjetima i oko nje stvaraju složenu teološku strukturu koja zauzvrat rađa još složenija pobijanja.
Sakrament krštenja nudi se grešnicima, ali ako skupine koriste sakrament kao oružje za svoje vlastite svrhe, Crkva ima pravo zaštititi svoje blago.
Sakramente treba davati i uzimati u dobroj vjeri. Prihvaćajući, čak i prešutno, riječ ‘transrodnost’ kao identitet, Crkva otvara vrata infiltraciji na mnogim razinama.
Postoje datosti koje su temeljne i svako njihovo poricanje potkopava naš razum. Svaka osoba je stvorena kao muškarac ili žena, što jedna je od tih temeljnih datosti. Osokoljeni, rodni ideolozi sada idu na sakramente. Nije da osoba s duševnom bolešću ne može biti krštena. Problem je upravo krstiti osobu koja javno ispovijeda svoju privrženost političkom pokretu koji je neprijateljski prema katoličkoj vjeri.
Crkva može shvatiti pitanje krštenja ‘transrodnih osoba’ kao priliku da se suoči s cjelokupnom prijetnjom LGBT+ moćnika. To je kataklizmička prijetnja koja prijeti svima. Trebamo li biti sudionik u lažima koje zadiru u temeljni smisao života? Zagovornici rodne ideologije imaju moć. Trebamo li se zbog toga bojati odupiranja tom pokretu?
Započnite odupiranje rodnom pokretnu postavljanjem sljedećeg pitanja: Na što misle kada koriste riječ ‘transrodna osoba’?
