Katolička Crkva, zajedno sa svim većim protestantskim denominacijama, svjedoči naglom padu posjećenosti misnih slavlja.
Ovaj egzodus, pokrenut tijekom 60-ih, ubrzao se s naglim porastom stanovništva koje tvrdi da nema vjersku pripadnost. Mogli bismo se zapitati je li došao kraj ovom ogromnom egzodusu? Ili teološki rečeno, je li Krist napustio svoju Crkvu? Krizni trenuci predstavljaju iskušenje, pozivaju nas da pokažemo veliku nadu i pouzdanje u Gospodinovu providnost. Iako nam je Isus rekao da nas nikada neće napustiti, isto tako nas je pozvao da učinimo svoj dio posla. Nismo bespomoćni u trenutnom slobodnom padu. Možemo procijeniti zašto su stvari krenule „nizbrdo“ i zatim se prilagoditi, usredotočujući svoju pozornost na ono što nam može pomoći da preokrenemo kurs.
Analizirajući krizu, Stephen Bullivant iznosi razloge opadanja broja polaznika na vjerskim obredima, ističući mnoge čimbenike koji doprinose tome, u svojoj knjizi Mass Exodus: Catholic Disaffiliation in Britain and America since Vatican II (Oxford, 2019). Bullivant opisuje glavne razloge – i unutarnje i vanjske – koji su se spojili u savršenu izlaznu oluju. Ogromne kulturološke promjene zasigurno su odigrale veliku sporednu ulogu. Jedan iznenađujući primjer proizlazi iz razbijanja etničkih katoličkih enklava u gradovima u korist izoliranijih i anonimnijih predgrađa.
Uz neviđene preokrete u društvu, zbunjenost je desetljećima vladala i u Crkvi nakon Drugoga vatikanskog koncila, koji je „doprinio“ revoluciji u bogoslužju, sukobima oko morala, kolapsu kateheze i bježanju od svećeništva i redovničkog života – a sve to je dovelo do općeg previranja. U novije vrijeme otkrića o zataškavanju seksualnog zlostavljanja i sve veća kriza u udaljenosti između doktrine i društva otuđuje sve više katolika od Crkve.
Prošlo je otprilike šezdeset godina, s ogromnim brojem rana koje smo si sami nanijeli. Od ranih 60-ih, kada je 75 posto katolika redovito išlo na sv. misu, stalan je godišnji pad posjećenosti do danas na nešto manje od 25 posto onih koji redovno pohađaju misna slavlja. Katolici su pošli od jasnog definiranog vjerovanja i prakse unutar snažne zajednice koja je uređivala čitav način života do vrlo promijenjenog shvaćanja s malo zahtjeva, poticaja ili kulturnih praksi koji podupiru vjeru. Odlazak katolika u druge crkve ili u ateizam, objašnjava Bullivant, treba promatrati u kontekstu krize identiteta, pri čemu se svaki element katoličkog vjerovanja i prakse smatra prihvatljivim (178).
Ljudima je potreban Bog – jednostavno ne možemo biti istinski sretni bez njega – potrebno je doprijeti do vlastitog naroda i služiti mu učinkovitije. Bullivant u svojoj analizi ukazuje na ono što je bilo učinkovito prije nego što je veliki broj katolika napustio župe. Katoličke župe su u prošlosti nudile „bliski život u zajednici“, nadograđen „bogato razrađenom i predanom praksom“. Zapravo, ispitanici mnogih nedavnih istraživanja tražili su veću zajednicu i jednostavno je nisu mogli pronaći u svojoj župi.
Zadržati katolika aktivnim u vjeri ne označava samo prisustvovanje na misi. Konkretno, ljudi ostaju puno više angažirani kada postoji društvena integracija u župi i značajne veze s drugim župljanima. Župe iz prošlosti su isto tako pružale prilike da se vjera vidi na smislene načine, kroz nešto što Bullivant opisuje kao Prikaze za poboljšanje vjerodostojnosti (CREDS) – radnje i prakse koje očituju vjerovanje, često uključujući žrtvu. Najbolji primjer se vidi u aktivnostima poput cijelonoćnog klanjanja, pokore i procesija petkom, oživljujući vjeru uvodeći je u svakodnevni život.
Što možemo učiniti drugačije kako bismo zaustavili egzodus s misnih slavlja koji nam se dogodio?
Prvo, trebali bismo se usredotočiti na evangelizaciju – dijeljenje radosne vijesti o spasenju u odnosu s Kristom. Bez žive vjere u Boga, zašto bi netko htio slušati informacije/pravila od Crkve ili doći na bogoslužje? Za rast u vjeri, mentorstvo se pokazalo mnogo učinkovitijim od pouke (osobito kada to rade roditelji). Ako je učionica u prošlosti bila model za katehezu, sada moramo mnogo više razmišljati u kontekstu prenošenja nauka. Potreban nam je dinamičniji pristup – udruživanje s motiviranim vršnjacima, zajednički život, aktivno življenje vjere i služenje drugima. Vrijeme je za iseljavanje iz učionice u korist malih grupa (po mogućnosti u kućama), koje su idealnije za osobno angažiranje. Misa je postala izgubljeno blago, a kako bismo pomogli ljudima da je ponovno otkriju, moramo izgraditi jaču zajednicu koja će je redovno pohađati.
Gledajući unatrag, otkrivamo da su se katolici asimilirali u našu kulturu, pod većim utjecajem njezinog duha i prioriteta. Da bismo ponovno uključili izgubljene vjernike, moramo prenijeti uvjerljivu viziju o tome što znači biti kršćanin u suvremenom svijetu i zašto će život biti bolji ako prihvatimo tu viziju i živimo po njoj. Da bi se vjera zadržala, mora biti utkana u samo tkivo našeg života i podržana od zajednice. Samo ako pomognemo katolicima da prihvate i ponove žive vjeru svaki dan u tjednu, možemo ih spriječiti da postanu još jedna statistička brojka unutar „ništavne“ legije.
Mnogi katolici su možda napustili Crkvu u egzodusu, ali povratak će se dogoditi angažiranjem naše izgubljene braće jednog po jednog.
