Budući da se nalazimo u razdoblju između Uskrsa i Duhova, mnoga su čitanja na misama iz Djela apostolskih i bave se ranom Crkvom. Ova čitanja pokazuju nam kako su apostoli nastavili snažno djelo koje im je Krist povjerio, vjerno ga ispunjavajući i predajući ono što su sami primili „od Krista, od življenja s njime i od onoga što je On činio, ili što su naučili po poticaju Duha Svetoga”.
„Stoga se apostolska propovijed, koja je na poseban način izražena u nadahnutim knjigama, morala u neprekinutom slijedu čuvati sve do dovršetka vremena. Kada, dakle, apostoli predaju ono što su i sami primili, oni opominju vjernike da drže predaje koje su naučili bilo iz govora bilo iz poslanica te da se bore za vjeru koja im je jednom za vazda predana“ (Dei Verbum, br. 7-8).
Osvrćemo se na ovo razdoblje s posebnim poštovanjem zbog prisnosti koju su apostoli dijelili s Kristom. A Crkva, koja svoje podrijetlo vuče iz tih apostolskih korijena, se mora neprestano podsjećati na svoj nalog da se „čvrsto drži“ tradicije koja nam je predana.
Tu je također, dodao bih, izvanredan genij kojeg nalazimo među ovim apostolskim ocima – genij koji je dobio poseban dar Duha Svetoga, ali je unatoč tome bio izražen i utjelovljen u ljudskim „glinenim posudama”. Taj nadahnuti genij bio je „izražen na poseban način u nadahnutim knjigama” – Svetom pismu – ali i u njihovom načinu života i načinu na koji su organizirali svoje poslanje u prvoj Crkvi. I tako je Crkva opstala i proširila se, unatoč progonima.
Nalazimo poseban primjer tog genija u ovom odlomku iz Djela apostolskih:
„Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi“ (Dj 6, 1-4).
Apostoli su postavili đakone da im pomognu oko nekih praktičnih stvari kako bi se mogli posvetiti molitvi i službi riječi. Čini se da smo danas izgubili dosta razboritosti u ovom angažmanu.
Jedan zaključak iz ove priče mogao bi biti: Bože, kako dobra ideja! Školujemo bogoslove kako bi mogli postati svećenici radi propovijedanja riječi i poučavanja vjere. Ali prečesto imaju premalo vremena za te stvari jer su zauzeti onim stvarima za koje ih ne obučavamo, poput plaćanja računa, asfaltiranja parkirališta, prikupljanja novca i dogovaranja sastanaka. Dakle, čini se da mudrost nalaže da su nam potrebni đakoni ili nešto slično njima, da rade te stvari kako bi oslobodili svećenike i kako bi se mogli posvetiti molitvi i službi riječi.
Ali umjesto službe, neki sada đakonat smatraju statusom, a prisiljavanje Crkve da dopusti ženama ređenje predstavljao bi čavao u lijes kojim se žele provesti ideja da se ženama dopusti svećeništvo. Taj je napor povezan s većim projektom postavljanja određenih ljudi na položaje moći unutar crkvene hijerarhije. Nažalost, iskustvo pokazuje da su ljudi koji žele te pozicije obično posljednji ljudi na svijetu za koje biste željeli da bilo što vode.
Taj je problem povezan s jednim tragičnim nesporazumom u vezi nauka Drugoga vatikanskog sabora o laicima. Koncil je pozvao laike na svetost u vlastitom životu, tj. poslu. Služenje Crkvi događa se kada laici imaju obitelji, vjerno obavljaju svoj posao i brinu se za svoje bližnje. Još uvijek imamo ljude koji misle da služenje Crkvi znači “uključiti se“ u Crkvu, posebno u vođenje liturgije. Umjesto da shvate da se specifično laičko zvanje odvija izvan crkve, u svijetu, ti ljudi ludo hrle za oltar da rade ono što svećenik radi. Ne samo da je to nerazumijevanje laičkog poziva, ono uzrokuje druge, ozbiljnije probleme.
Kada potičete laike da rade stvari koje bi svećenici trebali raditi, kao da je to ono što je Koncil mislio pod „uključenošću laika“, onda ti isti ljudi žele autoritet nad cijelim nizom stvari, uključujući doktrinu Crkve. Budući da većina laika živi svoje kršćanske pozive na poslu, u svojim obiteljima i susjedstvu, nemaju vremena za ove male crkvene prepirke oko toga gdje bi trebao biti postavljen tabernakul ili treba li pustiti djevojke za oltar. Stoga su te odluke ponekad ostavljene u rukama ljudi za koje ne biste željeli da bilo što vode.
Čini se da je to slučaj sa Sinodalnim putem u Njemačkoj. Ljudi sa stvarnim poslovima i obiteljima ne mogu posvetiti sve svoje vrijeme takvom praćenju institucije. Sinodalni put pokazuje da buržujski katolici s novcem i vremenom na raspolaganju, koji su više zainteresirani za institucionalnu moć nego za Krista, idu na beskrajne sastanke i izbacuju besmislene dokumente pune besmislenog brbljanja. Svakim novim dokumentom sve su dalje od slova i duha Drugoga vatikanskog sabora. Ali onda, takvi poslovi nemaju mnogo veze s vjernošću apostolskoj tradiciji; oni se tiču institucionalnog poretka i želje za moć.
Stara šala kaže: „U početku je Krist uspostavio hijerarhiju i tako učinio više nego dovoljno za Crkvu do kraja svijeta”. Čini se da je raspravljanje o uređenju te hijerarhije opsesija mnogih “progresivnih katolika“. Nekima od nas ovo izgleda kao rasprava oko rasporeda ležaljki na Titaniku. Potrebna je posebna vrsta birokrata da bi, dok brod tone i hladna morska voda dolazi putnicima već do brade, zaključio da nam je najpotrebniji još jedan sastanak odbora.
