Isus nas danas iznova podsjeća na pravi smisao dana Gospodnjeg
Isus je došao otkupiti čovjeka, ali i vratiti stvarima pravo značenje. Zbog čega je subota? Koje je značenje dana subotnjeg, koje je značenje čovjeka? I zbog čega je čovjek?
Pročulo se u jednom malom mjestu kako je umro čovjek koji je toliko radio da nikada nije imao slobodnog dana. Iza njega je ostalo pravo bogatstvo.
„I koliko je ostavio iza sebe?“, pitao je jedan od mještana.
„Ostavio je sve, dragi moj. I ništa mu sada to ne koristi, jer nije poštovao ni svetka ni petka.“, odgovori mu jedan stari prijatelj.
„Ostavio je sve!“, ponovi riječi s naglaskom onaj mještanin, jer se vidjelo da su ga potresle.
Današnje prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona podsjeća nas na treću Božju zapovijed čije će nam ispravno značenje protumačiti i sam Krist Gospodin u evanđelju.
Važnost obdržavanja dana Gospodnjeg je zbog čovjekove slobode, da bi čovjek mogao biti čovjek. Dan subotnji obdržavaj i svetkuj … Šest dana radi … sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvome.
Tada nikakva posla nemoj raditi: … tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj … Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da držiš dan subotnji. (vidi Pnz 5, 12-15).
Čovjek dakle može naći svoj počinak samo u Bogu. Dan posvećen Gospodinu je dakle ujedno znak slobodnog čovjeka. I samo slobodan čovjek u stanju je obdržavati dan Gospodnji. Bez toga čovjek opet pada u egipatsko ropstvo.
U odnosu s Bogom čovjek obnavlja svoju vjernost, ali i svjedoči time da je slobodan samo ako ima Boga i ako može naći vremena za Boga.
Isus nas danas iznova podsjeća na pravi smisao dana Gospodnjeg, a to je da ga je Bog ustanovio upravo zbog čovjeka, da čovjek ne zapadne opet u ropstvo nekog Egipta. Zato on ozdravlja čovjeka usahle ruke upravo u taj dan, jer usahla ruka podsjeća na ropsko stanje čovjeka bez Boga.
Dan Gospodnji zapravo na neki način znak je izbavljenog čovjeka, podsjeća nas na Božje djelo koje je Bog za nas poduzeo. Izraelce je izveo iz Egipta, i oni su zato slavili šabat. Nas je Gospodin spasio svojom mukom, smrću i uskrsnućem, a na što nas svaku put podsjeća nedjelja.
To je dan u kojem se podsjećamo da smo robovali đavlu i kako nas je Gospodin spasio od tog užasa i besmisla.
Jedan se okorjeli čovjek rugao svojim susjedima koji su nedjeljom išli redovito na svetu misu, dok je on za inat tada najviše radio na svojoj njivi.
„Evo vidite“, govorio im je s podsmjehom u vrijeme žetve, „da uzalud idete na tu vašu misu. Ja sam nedjeljom napravio najviše posla dok ste vi dangubili s popom u crkvi. I pogledajte, na kraju moje njive su čak bolje od vaših.“
„Jedno si samo zaboravio.“, bogobojazni će mu susjed.
„A što to?“, znatiželjno će okorjeli bezbožnik.
„Računi svega se na kraju zbrajaju, a za ono što si radio nedjeljom nisi platio porez. To će te koštati za čitavu tvoju besmrtnu dušu“, odgovori mu susjed.
I zaista, dogodilo se tako da je čovjek, nekoliko godina poslije, jednog dana pao kao pokošen nasred njive, nedovršenog posla i nepodmirenih računa.
Bez ispravnog odnosa čovjeka s Bogom gubi se i sam čovjek te postaje rob stvari koje mu trebaju služiti…
Odgovor je u čovjekovu ispravnom odnosu spram Boga stvoritelja.
Svaki trud bez Boga propada!
Kad Bog daje zapovijed o svetkovanju dana subotnjeg onda to dovodi u vezu s izbavljenjem iz egipatskog ropstva. Ondje su Izraelci bili ne samo robovi svojih egipatskih gospodara nego i robovi rada u kojem nije bilo vremena za Boga. Zar ne živimo u sličnom vremenu?
Znak slobodnog čovjeka je upravo u tome koliko on ima vremena za Boga, koliko je u stanju svemu onome što posjeduje, svojoj obitelji, svojim radnicima i td. dati priliku počinka koji se događa samo u susretu sa Bogom. Svaki trud bez Boga propada, a pravi počinak čovjeku je samo u susretu s Bogom.
