Dok se na današnji dan 22. lipnja u Hrvatskoj slavi Dan ustanka, ne smijemo zaboraviti neimenovane posljedice konačne pobjede tih ustanika u našoj domovini…
Katolička Crkva, kroz 14 stoljeća je bila evangelizator, odgojitelj, branitelj i glavna duhovna snaga hrvatskog naroda. A u toj 1945. apokaliptičnoj godini za Hrvate, kada je hrvatski narod ostao bez svoje države, a hrvatska vojska završila u masovnim grobnicama i jamama, trebalo je hrvatski narod obezglaviti, a Hrvate dotući do kraja – uništiti njegovu stoljetnu duhovnu snagu – Katoličku Crkvu i njezino svećenstvo i redovništvo.
Uz šest stotina mučenika, svećeničkih žrtava koji su vjernost Kristu i svom hrvatskom narodu platili mučeničkom smrću, na tisuće je svećenika i biskupa “svećeničko odijelo zamijenilo robijaškim odijelom, a kalež i časoslov lopatom i krampom”.
Tisuće vjernika podnijeli su jednako mučeništvo i robije.
Način na koji su “četnici, Partija, Udba, Ozna i beogradska čaršija” ubijale hrvatsko svećenstvo, “prelazi po svojoj monstruoznosti mučenja Kristovih učenika u cjelokupnoj povijesti kršćanstva”, te progoni kršćana, “po zlu poznatih rimskih careva, samo su blijeda i slabašna slika pred ovovjekim progoniteljima Katoličke Crkve”.
I sva progonstva, ubijanja i iseljavanja koja su Hrvati podnosili od vremena Mongola, Tatara do Turaka i njihovih janjičara, “padaju po svojoj žestini pred zločinima koje su Hrvati podnijeli od 1945. pa dalje”.
