Draga braćo i sestre, današnje prvo čitanje i evanđelje pozivaju nas na izbor – ili Gospodin i njegova istina ili lažna božanstva svijeta.
Kada je Izabrani narod ušao u obećanu zemlju Jošua ih je upitao: “Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služiti” – lažnim bogovima ili Njemu koju je istinit. U evanđelju su Isusa mnogi napustili jer nisu mogli prihvatiti ono što je naučavao te stoga i Isus poput Jošue pita one koji su mu najbliži: “Da ne kanite možda i vi otići?” Petar hrabro odvraća: “Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.”
Danas se i mi sami moramo preispitati koga ćemo slijediti? Kazati DA Isusu znači kazati NE svim drugim putevima koji nam se nude. Ponekad se čini lakšim okrenuti leđa Kristu te dobivamo dojam da smo tako slobodniji jer što smo dalje od njega imamo manje natovarenih zapovijedi na leđa. To je zapravo lažna sloboda koja se ravna prema našem trenutnom raspoloženju i ispunjava nam razne nagone koji nas na kraju ostavljaju praznima. Stoga ako smo se istinski odlučili za Krista, poput Jošue i njegovog doma ili poput Petra i učenika, onda moramo slijediti i sve ono što nam pokazuje put prema njemu – a to su njegove zapovijedi.
Uzmimo za primjer znakove u prometu. Nikome ne pada na pamet pomisliti kako ti znakovi i putokazi ograničavaju njegovu slobodu. Znakovi na cesti koji upozoravaju na opasnost ili putokazi velika su nam pomoć ako se nađemo u nepoznatom kraju jer nam pomažu stići na cilj našeg putovanja. Čovjek koji se izgubio ne putu ne osjeća se poniženim ako vidi znak gdje treba ići nego naprotiv biva radostan jer mu je putovanje olakšano. Zapravo u situacijama kada se izgubimo radije posežemo za zemljopisnom kartom nego li za vlastitim osjećajem za orijentaciju koji nas često zna i prevariti.
Ista stvar se događa i u duhovnom životu. Cilj našeg putovanja je zajedništvo s Kristom u nebu. Da ne bismo zalutali na tome putu imamo putokaze: Božju riječ, Božje zapovijedi, nauk i sakramente Crkve. Kad se na tom putu osjetiš izgubljenim, posegni za navedenim znakovima. Nemoj tada po vlastitoj intuiciji propisivati sebi vjerska pravila ili oslobađati se od zapovijedi – sjeti se da intuicija zna prevariti i povesti te na krivu stranu. “Ako smo se odlučili za Krista, ako je on iznad svega istinski cilj našeg djelovanja, sve ono što nam pokazuje put prema njemu, ili ono što nas upozorava na zaprjeke koje nas od njega razdvajaju, vidjet ćemo kao neizmjerno dobro, kao valjano usmjerenje na kojemu moramo biti beskrajno zahvalni.”
Draga braćo i sestre, upravo nas danas Božja riječ, nakon što nas je pozvala da bez ograničenja prionemo uz Božji zakon, poučava po sv. Pavlu kako se kršćanski vladati u braku. Sveti Pavao u drugom čitanju piše zajednici u Efezu:
“Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti (…). Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.”
Pred muškarce se dakle u bračnom životu stavlja zadatak da budu spremni poput Krista predati se za svoju suprugu. To znači uzeti ju pod svoju zaštitu, ljubiti je kao svoje tijelo jer su na vjenčanju postali jedno. To znači biti glava obitelji, zaštitnički nastupati kad treba obrani obitelj od raznih napada. To znači biti prisutan u obitelji kao što je Krist prisutan u Crkvi.
Danas je proširena pojava muževa koji bi se mogli nazvati „bjeguncima“ sa svim mogućim značenjima lošeg i štetnog utjecaja na dobrobit supruge, djeteta i obitelji. Evo nekoliko: od razvoda, preljubnika, ovisnika (o piću, pornografiji, kockanju itd.) sve do onih koji su fizički prisutni, ali duhom odsutni. Da bi muž i otac mogao ispuniti ulogu na koju ga poziva Božja riječ on mora crpiti snagu u molitvi, u sakramentima. Muž koji redovito ne moli, muž koji u svakom danu ne posveti trenutke osobnog razgovora u molitvi s Bogom, ne može ispuniti ulogu kršćanskog muža niti biti glava obitelji. Samo uz pomoć redovitog molitvenog odnosa s Bogom moći će ljubiti svoju ženu kao Krist Crkvu.
Tada ni ženi neće biti teško ispuniti ono na što ju također sv. Pavao poziva, a to je biti podložna svome mužu. To ne znači da je Bog poziva biti ropkinjom, niti da narušava njezinu slobodu. To znači posve se predati suprugu, vjerovati mu da on ispunjava ulogu koju mu je Bog namijenio i biti sigurna da je on taj koji joj pomaže ostvarivati svoj poziv kršćanske supruge i majke. “Kako bi uistinu bio glava obitelji, muž se mora podčiniti Isusu Kristu. Ta njegova služba sastoji se iznad svega u odgovornosti da bude posrednik ljubavi Isusa Krista svojoj ženi i djeci. Žena se „pokorava“ mužu prihvaćajući njegovu ulogu glave. To jest, surađuje s njim u ispunjenju te uloge da služi njoj i djeci. Muž se, s druge strane, „podlaže“ ženi prihvaćajući – i dajući sve od sebe – da zadovolji njene potrebe za ljubavlju i brigom, opskrbljivanjem i redom, dan za danom, dok ih smrt ne rastavi.”
Draga braćo i sestre, ako se potrudimo rastumačiti putokaze koje nam Gospodin daje na našem putu prema nebu vidjet ćemo kako oni imaju smisla i kako nas ne ograničavaju, nego upravo suprotno, daju nam mogućnost da živimo kao slobodna djeca Božja. Recimo stoga i mi danas i svaki dan zajedno sa sv. Petrom: “Gospodine, kome da idemo, ti imaš riječi života vječnoga!” Amen.
Vlč. Daniel Katačić
