U jednom vrlo provokativnom postu, Father Blake na svom istoimenom blogu iznosi mišljenje o razlozima ‘kontroverzi’ koje danas imamo u Crkvi glede primanja svete pričesti, a koje- sugerira on, imaju svoj izvor u pastoralnoj reformi koju je uveo sveti Pio X.
Siguran sam da bi sakramenti trebali biti događaji koji mijenjaju živote, a ne samo nagrada za one koji su se pojavili tog dana u crkvi. Tako je bilo od najranijih dana naše Crkve sve dok onaj stari modernist– papa sveti Pio X. nije promijenio stvari – oni ljudi koji su danas zabrinuti zbog papa Franje bili bi paralizirani za vrijeme Pija. On ne samo da je mijenjao apostolski redoslijed sakramenata – krizma nakon prve pričesti – nego je još uveo ne čestu, već i dnevnu pričest. Pričest ne samo za svete redovnike i pustinjake koji su se dokazali u asketskoj disciplini, u dugim bdijenjima i dubinskoj molitvi, nego za sve one koji su tek nedavno dostigli dob razuma i vjerojatno ga još nisu ni naučili pravo koristiti. Nastala je ludnica!
Skoro 1800 godina, još otkada je Pavao pisao Korinćanima sugerirajući da Sveta Euharistija ubija, da je opasna, da doista može pružiti spasenje, ali i osudu i smrt, sveta pričest je bilo nešto u čemu je većina normalnih ljudi sudjelovala rijetko, do te mjere da je Lateranski Sabor naredio godišnju pričest kao zapovijed Crkve, ali čak i onda pastoralno svjesni biskupi nisu na ovome previše inzistirali, osim u slučaju neposredne smrti.
Jedan od nonsensa koje su širili liturgičari 1970.-ih godina jest kako su u tom mitskom razdoblju ‘rane Crkve’ ljudi primali pričest redovito i često, po svemu sudeći svake nedjelje, no zato postoje vrlo slabi dokazi!
Poanta je, naravno, da su sakramenti događaji koji mijenjaju život vjernika uključujući, možda ponajviše, svetu pričest – ali reforma Pia X.-og ih je učinila uobičajenim i dovela do zlostavljanja kakvih imamo danas, gdje- samo zato što imaš toliko godina, automatski imaš i pravo na pričest – tako da se danas sakramenti primaju tako često da njihov značaj sve manje vrijedi u životu Crkve i duhovnom razvoju njenih članova, njihova moć prenošenja milosti ili spasenja jedva se spominje u suvremenoj katehezi, a na liturgiju se više ne gleda kao na mističan susret s nebom, nego je postala samo ‘slavlje zajednice ‘.
Pa tome se mnoge bolesti današnje Crkve mogu natovariti izravno na vrat pastoralnom papi s početka prošlog stoljeća, od kojih je najvažnija ona da se danas čini kao da sakramenti ne mijenjaju živote – i naravno, unatoč svemu što su njegovi prethodnici potvrdili kroz stoljeća, on je tada mislio da je “pastoralan”.
Ili je problem ipak nešto drugo?
