Na svom blogu Monday Vatican Andrea Gagliarducci ovaj tjedan analizira značenje ovogodišnje Sinoda o obitelji za pontifikat pape Franje, pa ga čitateljima preporučujem ovdje.
Ipak, mene je zanimalo kako i zašto je došlo do ovakvog raspleta, pa prenosimo dijelove koji se odnose na događaje od Koncila, preko pape Benedikta do današnjeg pontifikata.
Oni koji razvijaju ovu raspravu nisu vođeni teologijom, nego sociologijom. Polazna točka im nije Božja objava nego pokušaj razumijevanja kako Objava odgovara današnjim vremenima.
Ovakav pristup je počeo još za vrijeme Drugog vatikanskog koncila. Kardinal Paul Poupard, jedan od izvrsnih poznavatelja vatikanskih prilika još od 50-ih godina ispričao je kako su neke od najvažnijih deklaracija Koncila započele s čitanjem znakova vremena, a ne iz njihovih teoloških korijena, što je do tada bilo uobičajeno, a takav pristup je bio revolucionaran. Ipak, najvažniji dokumenti Koncila su još uvijek bili popraćeni visokom razinom teološke rasprave, koja je na kraju i poboljšala nastale dokumente.
Ali, nakon Koncila je uslijedilo dramatično razdoblje prijema Koncila u Crkvu, a često se smatralo da su Znakovi vremena sada postali smjernice po kojima treba mjeriti crkvene dokumente i uvoditi ih u praksu. Ukratko, stvarnost je postala mjerilo svega, uključujući i evanđeoske ideale. Teologija oslobođenja na primjer je ishod ovakve dvosmislenosti, jer stavlja siromašne, a ne Krista, u središte Evanđelja.
Problem s kojim se Crkva suočavala u ovom razdoblju je bilo kako obrnuti ovu paradigmu, pa je nastojala vratiti se na njezine teološke korijene, nastojanje koje nije uvijek bilo uspješno. Benedikt XVI. se možda i najviše trudio oko toga, a njegovi napori se mogu vidjeti, na primjer, u pripremnim radovima za konferenciju u Aparecidi 2007., čiji je završni dokument postala referentna točka za papu Franju. Općenito gledajući, Benedikt XVI. sav svoj rad temeljio na cilju postizanja zajedničkih temelja i teoloških korijena u svim aktivnostima Crkve.
Unatoč činjenici da postoje linije kontinuiteta između Benedikta XVI. i pape Franje, dvojica papa ipak imaju drugačiju viziju Crkve. Benedikt XVI. je htio jasnu i pročišćenu Crkvu, oslobođenu od moralizma i sekularizma, iako malu brojem. On ju je tijekom posjeta Češkoj 2009.-e opisao kao “kreativnu manjinu” koja bi bila sposobna, snagom Evanđelja, govoriti društvu i oblikovati ga.
S druge strane, čini se da Papa Franjo preferira inkluzivnu Crkvu, pa nije toliko zabrinut za čistoću misli. Crkva pape Franje uzima u obzir sociološke podataka i pokušava naći pastoralna rješenja koja se u njih uklapaju. Takav je osjećaj vidljiv u enciklici “Laudato Si” koja je, na kraju, sažetak socijalnog nauka Crkve prožet jakim pragmatizmom, dok joj je moralno rasuđivanje snažno povezano s konkretnim primjerima ljudskog ponašanja. To se ujedno osjećaja i u apostolskoj pobudnici “Evangelii Gaudium” koja sadrži jednu od Papinih omiljenih formula: “Stvarnost je više od ideje“.
Ako je ovo papin cilj za Crkvu, onda neku veliku strukturnu revoluciju u organizaciji Crkve ne treba ni očekivati, budući da papa jednostavno o tome ne brine previše, a smatra je samo donekle korisnom za organizaciju i poslanje Crkve. Ne očekuje se ni doktrinarna revolucija, jer su društvena pitanja važnija, pa je tako i teologija ostavljena na cjedilu. Nije slučajno da je Kongregacija za nauk vjere, koja je u bivšim vremenima nosila naziv “La Suprema“, sada izostavljena iz bilo kojeg projekta reforme – a postoje i glasine da će ta struktura biti razmontirana.
Na kraju, što možemo očekivati od pontifikata pape Franje? Možda, na unutarnjoj razini, više stresa zbog unutarnjeg ustroja dikasterija, a izvana, veći fokus na pastoralnim pitanjima.
No, s toliko očekivanja, postoji opasnost od efekta “Humanae Vitae“, enciklike Pavla VI. o kontroli rađanja i kontracepciji izdane 1968. godine koja je uzrokovala toliko podjela unutar Crkve, da nakon nje papa više nije objavio nijednu encikliku.
Podjela je bila posljedica medijske kampanje, pametno orkestrirane kako bi javnost bila obaviještena da su papini savjetnici otvoreni za prihvaćanje kontracepcije. Tako i danas postoji rizik da će mediji podizati očekivanja za neke promjene koje se nikada neće realizirati. Papa Franjo, čini se, pokušava biti mudar u svom odnosu s medijima. Iako im ne vjeruje, želi s njima dominirati. Posvećenost komunikaciji s medijima je ipak jedan lajt motiv njegovog pontifikata. Rezultat je da se ovaj pontifikat fokusira na dnevna relevantna pitanja, a ne na proglašenje nekih dubokih poruka. Hoće li ovakva strategija biti pobjednička, pokazat će nam vrijeme.
