Osjećaja li današnji čovjek čežnju za Bogom?
Katekizam Katoličke Crkve, na vrlo znakovit način, započinje upravo slijedećom tvrdnjom:
“Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga” (br. 27).
Takva jedna tvrdnja, koja je i danas u mnogim kulturama opće prihvaćena, malne očita, mogla bi naprotiv zvučati kao provokacija u zapadnoj, sekulariziranoj kulturi. Mnogi bi naši suvremenici mogli naime prigovoriti da ni najmanje ne osjećaju tu čežnju za Bogom. Za široke slojeve društva on nije više ono čemu se nadaju i žele, koliko više stvarnost koja ljude ostavlja ravnodušnima, o kojoj se ne vrijedi potruditi čak ni izjasniti. Zapravo, ono što smo definirali kao “čežnja za Bogom” nije potpuno iščezla i još se i danas, na mnogo načina, očituje u čovjekovu srcu. Čovjek u svojoj čežnji stremi uvijek određenim konkretnim dobrima, koja su često sve drugo samo ne duhovna, no ipak se susreće s pitanjem što je uistinu Dobro, nalazi se pred nečim što je drukčije od njega, što čovjek ne može graditi, već je pozvan prepoznati. Što je to što uistinu može zadovoljiti tu čovjekovu čežnju?
U svojoj enciklici Deus caritas est (Bog je ljubav) pokušao sam analizirati kako se takav dinamizam ostvaruje u iskustvo ljudske ljubavi, koje se u našem dobu lakše percipira kao zanos, izlaženja iz samoga sebe, kao prostor u kojem čovjek opaža da je obuzet željom koja ga nadilazi.
(…)
Moramo zato smatrati da je moguće i u našem dobu, na prvi pogled tako nesklonom i neosjetljivom za transcendentalnu dimenziju, otpočeti hod prema autentičnom smislu života, koji pokazuje kako dar vjere nije apsurdan i iracionalan. Bilo bi od velike koristi, u tu svrhu, promicati svojevrsnu pedagogiju čežnje, bilo u onih koji još uvijek ne vjeruje bilo u onih koji su već primili dar vjere. Ta pedagogija obuhvaća bar dva aspekta.
Prvi je naučiti ili ponovno naučiti uživati u istinskim životnim radostima. Ne proizvode sva zadovoljstva u nama isti učinak: neka ostavljaju pozitivan trag, kadra su unijeti mir u čovjekov duh, čine nas aktivnijima i velikodušnijima. Druga, naprotiv, nakon početnog svjetla, kao da iznevjere očekivanja koja su pobudila i katkad ostavljaju iza sebe gorčinu, nezadovoljstvo ili osjećaj praznine. Učiti od najranije dobi kušati prave radosti, u svim područjima života – obitelji, prijateljstvu, solidarnosti sa onima koji trpe, odricanju od samoga sebe radi služenja drugome, ljubavi prema znanju, umjetnosti, prirodnim ljepotama,– sve to znači jačati duhovno zadovoljstvo i stvarati djelotvorna antitijela protiv banalizacije ili duhovnog srozavanja koji su danas uzeli maha.
I odrasli trebaju ponovno otkriti te radosti, željeti autentične stvarnosti, čisteći se od osrednjosti u kojima se mogu naći zarobljenima. Postat će tada lakše napustiti ili odbaciti sve ono što se, premda je naizgled privlačno, zapravo pokazuje beživotnim, izvorom navike a ne slobode. I time će izbiti na vidjelo čežnja za Bogom o kojoj govorimo.
Drugi aspekt, koji ide ukorak s prethodnim, je da se nikada ne smijemo zadovoljiti s postignutim. Upravo su istinske radosti kadre osloboditi u nama onaj zdravi nemir koji nas navodi da budemo zahtjevniji – da želimo uzvišenije, dublje dobro – i ujedno jasnije shvatimo da ništa što je ograničeno ne može ispuniti naše srce. Naučit ćemo tako težiti, razoružani, onom dobru koje ne možemo izgraditi ili si priskrbiti vlastitim snagama i ne dati se obeshrabriti naporom ili preprekama koje dolaze od naše grešnosti.
(…)
Isti je Augustin govorio:
“Sa očekivanjem, Bog produbljuje našu želju, sa željom širi duh i šireći ga čini ga sposobnijim” (Komentar na Prvu Ivanovu poslanicu, 4, 6; PL 35, 2009.).
Osjećajmo se na tome putovanju braćom svih ljudi, suputnicima i onih koji ne vjeruju, onih koji su u traganju, onih koji dopuštaju da ih snaga vlastite čežnje za istinom i dobrom potiče na propitkivanje
(Trg sv. Petra u Vatikanu, 7. studenoga 2012. godine)
