Terorizam koji je danas preplavio svijet je dijete revolucije iz 1789-e, baš kao iz cijeli niz drugih profesionalnih revolucionara: anarhista, socijalista i komunista, koji su, između 19. i 20. stoljeća masovno prakticirali nasilje i počinili prvi genocid u povijest čovječanstva. Takozvani revolucionari su upisali europsko iskustvo terorizma u samu bit svoje totalitarne ideologije – što islam i jest – politička religija koja se uvijek nameće nasiljem.
Plan po kojem bi se islam uvrstio u vrijednosti Republike su mogli smisliti samo oni koji odbijaju razumjeti povijesnu ulogu vjerske dimenzije i izvore svih sukoba vide samo u ekonomskim ili političkim čimbenicima. Ovaj mentalitet se vidi u nevjerojatnim pogreškama koje je učinila Francuska pod Sarkozyjem i Hollandeom te Sjedinjene Američke Države u njihovoj politici prema Mediteranu.
Krajem 2010. i početkom 2011. godine trijumfalno je proglašeno “Arapsko Proljeće” u uvjerenju kako će to ubrzo dovesti do pada “tiranije” u Egiptu, Libiji i Siriji te otvoriti novu eru demokracije, slobode i društvenog razvoja u Africi i na Bliskom istoku. Obama, Sarkozy i zatim Hollande su bili uvjereni da je moguće prolaziti bezbolno iz diktatorskih režima u demokraciju i da će ova “demokratska revolucija” omogućiti SAD-u i Francuskoj slobodan pristup ekonomskim resursima tih zemalja. U veljači 2011. godine, Francuska je počela s bombardiranjem Libije kako bi pogodovala “demokratskoj revoluciji”, i to uz pomoću džihadskih pobunjenika.
Rezultat je bio uspon radikalnog islama, smrt 150 tisuća ljudi i eksplozija krvavih podjela u muslimanskom svijetu. Sljedeće godine Hollande je podržao Mohammeda Morsia, novoizabranog egipatskog predsjednika, povezanog s pokretom Muslimanske Braće, koji se zauzeo za svrgavanje sirijskog predsjednika Bashara al Assada s vlasti. U 2013. godini, Francuska je učinila sve što je mogla kako bi Europska unija uklonila embargo na opskrbu oružje, vojne instruktore i ekonomsku potporu džihadskim pobunjenicima u Siriji.
Sada znamo da je pokolj u Parizu isplaniran u Siriji, u istim onim sferama koje su do prije godinu dana uživale povjerenje francuskih vlasti. Ipak, treba naglasiti da su teroristi bili imigranti druge i treće generacije, belgijski i francuski državljani, te odgojeni u tim urbanim getima gdje se itekako osjete posljedice utopijskog multikulturalizma.
Jedini čovjek koji još uvijek vjeruje u ovu utopiju, Baracka Obame, je izjavio dan nakon pokolja kako “moto liberté, egalité, fraternité ne samo da evocira francuske vrijednosti, već vrijednosti koje svi dijelimo“. Čini se da vlasti u Vatikanu misle slično, jer su izjavili da i “muslimani mogu također biti uključeni u nadolazeću Svetu godinu” jer “u svijetu zahvaćenim nasiljem, sada je pravo vrijeme za pokretanje kampanje milosrđa“.
Milosrđa je velika kršćanska vrlina, ali ako je odvojena od kreposti pravednosti i jakosti, ona postaje crkvena verzija sekularističke kulture predaje. Ova kultura je danas izražena u svim vrstama kulturnog i moralnog odstupanja, uključujući i sotonizam, anti-religiju u kojoj se mnogi mladi ljudi i nesvjesno klanjaju na rock koncertima. Nije zato ni čudno da se pjesma Kiss the Devil svirala na pozornici u Bataclanu kada su teroristi započeli masakar. Kulturi smrti, bilo to islamske ili relativističke vrste, može se suprotstaviti i pobijediti samo autentičnim svjetlom Evanđelja.
Roberto de Mattei
Corrispondenza Romana
