Draga braćo i sestre, “ovo je red u darivanju: najprije čovjek treba biti prihvatljiv Bogu, jer ako nije ugodan Bogu, neće ni njegovi darovi biti ugodni”. Tako je današnje evanđelje sažeo sveti Toma Akvinski. Liturgija riječi danas pred nas stavlja dvije vrste darivanja – darivanje preko volje i darivanje od srca.
Pojasnimo na početku što za jednog Židova znači davati milostinju za hram. Znamo da se izraelski narod sastoji od 12 plemena. Sva plemena su dobila dio obećane zamlje od Gospodina u baštinu osim Levijevog plemena koje je izabrano za službu u hramu. Budući da oni nisu imali svoju zemlju koja bi ima urodila plodom trebalo ih je uzdržavati. Stoga je svaki Izraelac bio obvezan davati desetinu svojih prihoda u hram. Vratimo se sada evanđelju.
Isus sjedi kod hramske riznice i promatra one koji daju milodar za hram. Kaže evanđelist Marko da su mnogi bogataši ubacivali mnogo. Sjetimo se onoga što je Isus rekao par redaka prije – oni vole da ih se vidi, vole prva mjesta. Nema boljeg vidnog polja nego li je to hram. Tu se kreće cijelo društvo. Stoga treba dati mnogo jer te drugi gledaju. S druge strane imamo siromašnu udovicu. Ona je dala praktički sve što je imala. Njezin dar, ljudski gledano, naspran darova bogataša bio je gotovo ravan nuli. No Isus je za nju rekao da je dala više od svih jer je dala čista srca, jer je imala volju za dati. Isusu će se ovaj dar sirote udovice toliko urezati u srce da će se je sjetiti i na drugim mjestima u evanđelju. Slično je učinila i udovica iz Sarfate Sidonske.
Draga braćo i sestre, Gospodin ljubi vesela darivatelja, stoga kad darujemo moramo darovati od srca. Da bismo to mogli moramo prvo u svom srcu imati povjerenja u Gospodina. Prava milostinja izvire iz milosrdnog srca koje želi bar malo utješiti one koji oskudjevaju. Kad kažemo milostinja, pretpostavljam da svi mi pomislimo samo na davanje novca. Rekao bih da je takva milostinja onda vrlo često i najlakša ali i donosi najmanje ploda. Koliki danas oskudjevaju jer su uskraćeni za susret, za razgovor s drugom osobom. Koliki danas oskudjevaju jer im nitko ne želi odvojiti par trenutaka od svojega vremena kako bi ih razgovarajući s njima utješio. Toliki stari i bolesni su usamljeni jer im dajemo od svog suviška – kad ne znamo kud bi više sa sobom onda se sjetimo posjetiti starije. U konačnici smijemo se zapitati je li i sam Bog oskudjeva? Koliko mu vremena darujemo? Samo od svog suviška. Samo se onda pomolimo kad imamo više vremena. Kaže sv. Franjo Saleški uvijek moli bar pola sata dnevno, osim kad nemaš vremena, onda moli jedan sat. Što je htio ovaj svetac poručiti? Nemoj se sjetiti Boga samo onda kad ti ide, samo onda kad imaš vremena, sjeti ga se i onda kad su se sve nevolje i težina dana sručile na tebe. Nemoj mu davati od suviška svoga vremena, daj mu najkvalitetnije vrijeme u danu koje imaš.
Draga braćo i sestre, davanje milostinje – bilo one naravne u vidu novca ili drugih materijalnih sredstava, bilo duhovne kao što je posjet i razgovor s potrebitima, Gospodin nagrađuje stostruko. O tome nam svjedoče sv. Ilija i udovica iz prvog čitanja – s malo brašna koje je poklonjeno uz povjerenje prema Gospodinu, Ilija, udovica i njezin sin prehranili su se tijekom cijelog vremena krize. Reći će Katekizam katoličke Crkve kako milostinja privlači Božji blagoslov i donosi obilje plodova. Možemo reći da dajući milostinju Bog postaje naš dužnik. Njega davanje milostinje toliko veseli da nam uzvraća stostruko već na ovom svijetu a kamoli na drugome. Zamislite samo koliko se siromašna udovica morala osjećati nagrađenom kad je u vječnosti susrela Isusa i saznala koliko je njezina gesta Isusu značila. Mi kroz milostinju dajemo dobra koja su vrlo često i nama potrebna, te tako lomimo svoju škrtost i zazivamo na sebe obilje Božjeg blagoslova.
Draga braćo i sestre, nastavimo i se našu liturgijsku temu. Na redu je ispit savjesti. Svetu Misu započinjemo pokajanjem za počinjene grijehe. Zato svećenik napravi kratku stanku nakon što pozove vjernike na ispit savjesti. U tom trenutku trebamo se pokajati za sve što smo loše učinili i zamoliti Gospodina da možemo čista srca proslaviti svetu Misu. Ovo je jako važan trenutak u svetoj Misi, jer, sjetimo se samo one Isusove: “Ako nosiš dar na žrtvenik i sjetiš se da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar, otiđi i izmiri se s bratom, a onda se vrati i prinesi dar.” Ovaj ispit savjesti na početku svete Mise daje nam mogućnost da ove riječi iz evanđelja kroz dobru odluku provedemo u djelo. Dužnost krštenika jest ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe. Zato pred svima priznajemo da smo sagriješili i udaljili se od milosti Božje. Ovo pokajanje ne zamjenjuje sakramentalnu ispovijed. Ovo pokajanje briše samo lake grijehe. Teški grijesi se uvijek moraju ispovijediti u sakramentu svete ispovijedi, jer u stanju teškoga grijeha ne smijemo primiti svetu Pričest – to bi bilo svetogrđe. Dakle ne zajednički, nego pojedinačno pred svećenikom ispovijedamo teške grijehe. Ovo pokajanje na početku sv. Mise čisti nas od sitnih natruha grijeha koje skupljamo svakodnevno.
I na koncu, podsjetimo se još jednom da Gospodin nagrađuje svaki naš dar. Sve što nekome darujemo: novac, vrijeme, savjet, pažnju pa i oprost. Sve to on nagrađuje ako ne dajemo od suviška nego iz srca punog ljubavi koje se žrtvuje za druge poput Krista. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
