Dana 8. travnja 2024., Dikasterij za nauk vjere, na čelu s kardinalom Víctorom Manuelom Fernándezom, objavio je Deklaraciju Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu, uz “ex audientia” odobrenje pape Franje. Kardinal Fernández, koji se u Uvodu Deklaracije bavi njezinim nastankom, pojašnjava da je prvi nacrt teksta, koji datira iz 2019. godine, nastao zaslugama njegova prethodnika, kardinala Luisa Francisca Ladarije Ferrera.
“Dignitas infinita“, kako je Deklaracija nazvana, ima svoj temelj u klasičnoj definiciji osobe kao “individualne supstancije razumne naravi” prema klasičnoj formuli Severina Boecija (br. 9). U dokumentu se kritiziraju “nerazumijevanja” onih koji smatraju da je “bolje koristiti izraz ‘osobno dostojanstvo’ (i prava ‘osobe’) umjesto ‘ljudsko dostojanstvo’ (i prava čovjeka)” (br. 24. ), izvodeći dostojanstvo i prava iz te sposobnosti znanja i slobode, kojom nisu sva ljudska bića obdarena. “Nerođeno dijete ne bi imalo osobno dostojanstvo, dakle, kao ni nesamostalna starija osoba, kao ni oni s mentalnim poteškoćama.” Crkva, naprotiv, “inzistira na tome da dostojanstvo svake ljudske osobe, upravo zato što je intrinzično, ostaje ‘izvan svih okolnosti’, a njegovo priznanje ne može ni na koji način ovisiti o prosudbama o sposobnosti ljudi da shvaćaju i djeluju slobodno” ( ibid.).
Ovdje smo daleko od određenog personalizma, koji tvrdi da se ljudsko dostojanstvo i pravo temelji na “osobi”, a ne na ljudskoj prirodi. Ponovna potvrda prirodnog zakona kamen je temeljac dokumenta. Stoga, pred takozvanim “novim pravima”, Dignitas Infinita potvrđuje da se “obrana dostojanstva ljudskog bića temelji umjesto toga na konstitutivnim zahtjevima ljudske prirode, koja ne ovise ni o individualnoj proizvoljnosti ni o društvenom priznanju. Dužnosti koje proizlaze iz priznavanja dostojanstva drugoga i odgovarajućih prava koja iz toga proizlaze imaju konkretan i objektivan sadržaj, utemeljen na zajedničkoj ljudskoj naravi” (br. 25).
Kardinal Fernández je u predstavljanju dokumenta istaknuo kako je Papa tražio da se u njemu istaknu neka njemu draga pitanja: tragedija siromaštva, položaj migranata, nasilje nad ženama, trgovina ljudima, rat i dr. No, svi su promatrači istaknuli kako je najznačajniji dio Deklaracije onaj koji je posvećen povredama ljudskog dostojanstva koje se u suvremenom svijetu čine protiv života i obitelji.
Što se tiče pobačaja, “Crkva se ne prestaje sjećati da ‘dostojanstvo svakog čovjeka ima unutarnji karakter i vrijedi od trenutka začeća do njegove prirodne smrti…'” (br. 47). Dokument, citirajući Evangelium Vitae Ivana Pavla II., potvrđuje da “nijedna riječ nije vrijedna mijenjanja stvarnosti stvari: učinjeni pobačaj je namjerno i izravno ubojstvo, kako god da je izvršeno, ljudskog bića u početnoj fazi njegova ili njezinog postojanja, između začeća i rođenja” (ibid.).
Osobito je značajna osuda surogat majčinstva, koje “povređuje dostojanstvo žene” (br. 50) i “djeteta” (br. 49), koje “ima pravo, na temelju svog neotuđivog dostojanstva” , imati potpuno ljudsko, a ne umjetno izazvano podrijetlo, i primiti dar života koji očituje, u isto vrijeme, dostojanstvo darivatelja i primatelja (…) Opravdana želja za rađanjem djeteta ne može se pretvoriti u ‘pravo na dijete’ koje ne poštuje dostojanstvo samog djeteta kao primatelja besplatnog dara života.” Papa Franjo poziva međunarodnu zajednicu na obvezu “opće zabrane ove prakse” (br. 48). Podsjetimo, u Italiji je Zastupnički dom odobrio projekt da surogat majčinstvo postane “univerzalni zločin”, a sada se o njemu raspravlja u Senatu.
Osuđene su i eutanazija i potpomognuto samoubojstvo, “poseban slučaj povrede ljudskog dostojanstva, koji je tiši, ali dobiva sve više maha”. “Raširena je ideja da je eutanazija ili potpomognuto samoubojstvo u skladu s poštovanjem dostojanstva ljudske osobe. Suočeni s tom činjenicom, mora se snažno ponovno potvrditi da patnja ne uzrokuje da bolesna osoba izgubi to dostojanstvo koje je intrinzično i neotuđivo nego može postati prilika za jačanje veza uzajamne pripadnosti i za veću svijest o dragocjenosti svake osobe za cijelo čovječanstvo« (br. 51).
Nakon osude kulture “odbacivanja onih s drugačijim sposobnostima” (br. 53), Deklaracija nastavlja ispitivati rodnu teoriju, koju naziva “najopasnijom jer briše razlike u svojoj tvrdnji da sve učini jednakima” (br. 56). „Željeti raspolagati samim sobom, (samoodrediti se, u engleskoj verziji) kako propisuje rodna teorija (…) ne znači ništa drugo nego popustiti vrlo drevnom temptatiljudskom biću koje postaje Bog i ulazi u natjecanje s pravim Bogom ljubavi kojeg nam objavljuje Evanđelje” (br. 57). Rodna teorija “želi zanijekati najveću moguću među razlikama koje postoje među živim bićima: onu spolnu.” (br. 58), “zamišlja društvo bez spolnih razlika, te isprazni antropološku osnovu obitelji” (br. 59). “Ne treba zanemariti da biološki spol (spol) i društveno-kulturna spolna uloga (rod) ), mogu se razlikovati, ali ne i razdvojiti.” “Stoga treba odbaciti sve one pokušaje koji zamagljuju pozivanje na neiskorijenjivu spolnu razliku između muškarca i žene” (ibid.).
Jednako oštra je i osuda promjene spola, također utemeljena na “potrebi poštivanja prirodnog poretka ljudske osobe” (br. 60). Dignitas infinita navodi da “svaka operacija promjene spola, u pravilu, riskira ugrožavanje jedinstvenog dostojanstva koje je osoba dobila od trenutka začeća.” Jasno, to ne isključuje mogućnost da osoba s očitim anomalijama pri rođenju odluči riješiti te anomalije, ali, ističe se u dokumentu, “u ovom slučaju intervencija ne bi predstavljala promjenu spola” (ibid.).
U izjavi Dignitas infinita jedna izjava proturječi katoličkom učenju: smrtna kazna se osuđuje ne zato što je neprimjerena, već zato što se smatra intrinzično nemoralnom. Nasuprot tome, stalni nauk Crkve, sve do Novoga katekizma Ivana Pavla II., potvrđuje njezinu načelnu dopuštenost. Može se istaknuti još nekoliko nedostataka, ali s oprezom koji je zaslužan za papinske dokumente. Osim ako se u njima ne otkriju pogreške ili nejasnoće, koje mogu izravno naškoditi dušama, kao što je bio slučaj s pobudnicom Amoris laetitia (2016.) o ponovno vjenčanim rastavljenima ili deklaracijom Fiducia supplicans (2023.), o blagoslovu istospolnih parova. U ovom je slučaju sinovljev otpor bio i ostao nužan. Međutim, ako je istina da su riječi Benedikta XVI. i Ivana Pavla II. o nepromjenjivim vrijednostima važna pomoć protiv diktature relativizma, bez nužnog poštivanja svakog čina ili izjave ovih Papa, učenje pape Franje također mora biti dobrodošlo kada je na liniji njegovih prethodnika, kao što je slučaj u najnovijem dokumentu.
Povijest se sastoji od sjena i svjetla, a ne smijemo zaboraviti da je Crkva otajstvo, poput žrtve križa iz kojega je rođena na Kalvariji (Pio XII., Govor 4. prosinca 1943.). U času zbrke u kojoj živimo, ovo otajstvo treba prihvatiti i razmatrati sa svim našim razumijevanjem i pobožnošću.
