Članak u današnjem The Catholic Thing o demokršćanskim političkim strankama u Europi i činjenici da su oni, udruženi pod kapom Europske pučke stranke, izgubili sav smisao za svoje kršćanske korijene, naveo me na razmišljanje o budućnosti ove političke opcije i u Hrvatskoj. Kao što znamo, Hrvatska demokratska zajednica je član ovog pučkog udruženja, a osim što potencira na glasove vjernike, ne pruža skoro nikakvu politiku koja bi joj dala pravo da nosi neki kršćanki predznak. Osim domoljubne retorike, politika HDZ-a je u suštini sasvim identična onoj koju nudi vladajuća Socijaldemokratska partija. Pod politikom podrazumijevam onu gospodarsku, jer to je na kraju krajeva ono što građane najviše brine i direktno utječe na njihove živote. HDZ je, dakle, socijaldemokratska stranka s obzirom na svoju ekonomsku politiku, baš kao i SDP. Njen program se čak niti na papiru ne razlikuje od SDP-ovog, samo što hadezeovci tvrde da oni to mogu raditi bolje (?).
Ovo nije neka specifična situacija samo u Hrvatskoj; slična je situacija glede konzervativnih stranka diljem Europe. U Hrvatskoj je problem samo utoliko istaknutiji zbog lošeg stanja u gospodarstvu koje se nije previše razvijalo još od vremena čistog socijalizma. Kako je liberalna ekonomska politika, koja bi se oslanjala na slobodno tržište, u nas već toliko demonizirana, da se čak i krivi za današnje stanje, što je po sebi apsurdno, možda je već vrijeme da se pokuša s jednom starom gospodarskom politikom, nazvanom distributizam, koji je Katolička Crkva promovirala još prije stotinu i više godina kao treći put, odbacivši i socijalizam i čisti kapitalizam.
Kako god bilo, ekonomski gledajući Hrvatskoj treba neka radikalna promjena ili ćemo, možda ne zauvijek, ali barem za našeg životnog vijeka ostati jedna od najsiromašniji članica Europske Unije, a možemo biti zahvalni ako nam ne bude još i gore. Distributizam zasigurno ima svoje mane, vidi ovdje pa i neizvedivosti, ali kao jedan ideal, odnosno program pod kojim se jedna politička stranke natječe na parlamentarnim izborima, sigurno ima neke konkretne prednosti. Ako ništa drugo, zato što potiče supsidijarnost kao temelj našeg društva i što manji utjecaj centralne vlasti, što bi bilo od velike koristi. Ali što ćemo kada ni od naših crkvenih dužnosnika nikada nismo čuli za ove pojmove.
Na žalost, vlast se ne osvaja zbog moralnih principa nego se dobiva ili gubi zbog gospodarskih pitanja. Zato je i moguće da agnostici budu političke vođe naše zemlje. Problem je što su ekonomski programi svih političkih opcija isti, pa se glasa za one koji se narodu čine pošteniji. Demokracija je na to spala jer nam se druge alternative uopće ni ne nude.
