Promjena naglaska pontifikata pape Franje došla je s promjenama u životu Katoličke Crkve – neke su dramatičnije od drugih.
Naglasak usmjeren prema izvanjskom uzdrmao je unutarnju ravnotežu Crkve
Iako je papa Franjo nedvojbeno preusmjerio pozornost Crkve na periferiju, postoje razlike u mišljenjima, tj. stavovima o tome kako je ovaj naglasak utjecao na Crkvu – i kakvi će biti njegovi konačni plodovi.
U opisivanju pontifikata pape Franje, koji sada obilježava desetu godinu, kardinali, biskupi i laici su jednoglasni: Sveti Otac je iznio viziju Crkve koja dopire do svijeta, s posebnom pozornošću prema onima koji su na periferiji društva.
„Mislim da je donio svijest da moramo biti svjesni onih koji su zaboravljeni: siromašni, imigranti i oni koji se jednostavno osjećaju otuđenima od Božje ljubavi,” rekao je biskup James Conley iz biskupije Lincoln, u Nebraski, u komentaru na desetu obljetnicu Franjinog pontifikata.
Na sličan način, kardinal Marc Ouellet rekao je da papa Franjo stvorio novi interes za Crkvu izvan njezinih zidina.
„To je znak njegova misionarskog stila”, rekao je kanadski kardinal, koji je vodio Dikasterij za biskupe, u intervjuu za EWTN News u Rimu. „Misionar je na granicama; on traži one koji su daleko”.
Ali postoji široko rasprostranjen konsenzus da je Franjino nastojanje da Crkvu gurne na marginu – što je u pozadini svega, od njegove sklonosti davanju opsežnih intervjua svjetovnim medijima do njegovog stalnog naglašavanja sinodalnosti – također uzdrmalo Crkvu. Dok neki ovu dimenziju službe pape Franje karakteriziraju kao poticaj za nužnu obnovu, drugi sugeriraju da je izvršenje ovog naglaska okrenutog prema van stvorilo izazove crkvenom jedinstvu i doktrinarnoj jasnoći.
U komentarima za National Catholic Register, biskup Thomas Tobin iz Providencea, Rhode Island, opisao je promjenu naglaska 86-godišnjeg Pape kao odgovor na svijet koji je posljednjih godina „postao sekularniji i sve više prezire tradicionalne moralne vrijednosti“.
„Papa Franjo je odgovorio potrebama vjernika pozivajući Crkvu na evangelizaciju, da bude “uključivija“, fleksibilnija i susretljivija”, rekao je biskup. “Ova vizija može biti izazovna i razorna – ali i oživljavajuća“.
Papa periferija
Prema riječima Kima Danielsa, direktoru Inicijative za katoličku društvenu misao i javni život na Sveučilištu Georgetown, prioriteti pape Franje za njegov pontifikat bili su jasni od samog početka, kada je govorio o svojoj želji za „Crkvom koja je siromašna i za siromašne ” samo nekoliko dana nakon što je izabran 13. ožujka 2013. i izabrao papinsko ime prema prosjaku iz 13. stoljeća, sv. Franji Asiškom.
„Od početka”, rekao je Daniels za National Catholic Register, „papa Franjo je imao jasno razumijevanje kako nas Bog poziva da obnovimo našu Crkvu za misiju danas: gledajući prema onima vani, a ne prema unutra”.
Vodeći se milosrđem, papa Franjo pokazao je svoju viziju „riječima i djelima“ i „blizinom prema onima u potrebi“, rekao je Daniels. Pada mi na pamet trenutak na Trgu sv. Petra, kada je Sveti Otac zagrlio unakaženog čovjeka. Uostalom, Franjo stalno potiče društvo i pojedince da se brinu za “najranjivije“ – siromašne, migrante, nerođene i starce.
„On je prvak onih koji su na marginama”, rekao je nadbiskup Thomas Wenski iz Miamija za National Catholic Register.
Daniels je rekao da je argentinski papa ujedno prvi papa iz južne hemisfere, koji često u svojim internacionalnim posjetima ističe globalnu prirodu Crkve. S ukupno šezdeset jednom zemljom koju je posjetio u deset godina kao papa, Franjo u prosjeku posjećuje šest zemalja godišnje, što je u prosjeku više od sv. Ivana Pavla II., koji je prosječno posjećivao pet zemalja godišnje – posjetio je 129 zemalja u dvadeset šest godina. Posljednje papinsko putovanje pape Franje, posjet Demokratskoj Republici Kongo i Južnom Sudanu, bio je uvjerljiv primjer njegove sklonosti posjećivanju siromašnih zemalja i nacija koje su iskusile sukobe.
Ali papa Franjo nije se bavio samo katolicima na periferijama. Također je uložio zajedničke napore da se poveže sa širim svijetom na osebujan način.
Kardinal Ouellet istaknuo je djelovanje Svetog Oca prema muslimanskom svijetu, posebno njegovo potpisivanje zajedničke muslimansko-katoličke deklaracije protiv nasilja u ime vjere. Pod Franjom je Sveta Stolica također blisko surađivala s međunarodnim organizacijama u pitanjima poput klimatskih promjena, a papa se nudio kao posrednik u slučaju trenutne ruske invazije na Ukrajinu.
„Svijetu je potreban duhovni vođa, otac na neki način. I ima lik oca (Franje) koji je blizak ljudima, milosrdan, suosjećajan”, rekao je kardinal Ouellet.
Kanadski kardinal je dodao da stil komuniciranja Svetog Oca, koji uključuje česte intervjue s nizom novinara, objavljivanje knjiga namijenjenih popularnoj publici, te njegov “spontani način” govora, također ukazuje na njegovu želju da bude „prisutan među ljudima“.
Prema biskupu Conleyju, čije se vrijeme kao ordinarija biskupije Lincoln gotovo u potpunosti poklopilo s Franjinim papinstvom, Sveti Otac je poseban doprinos napravio objavljivanjem enciklike Evangelii Gaudium (Radost evanđelja), koje ističe važnost evangelizacije i duhovne pratnje.
„Moramo biti evangelizirajuća Crkva”, rekao je biskup Conley o poruci apostolske pobudnice iz 2013. i nadodao da Evangelii Gaudium podsjetnik da je suvremena Crkva „sve sličnija“ ranoj Crkvi i da se katolici više ne mogu oslanjati na “pristup kršćanskog svijeta“ da dijele vjeru u doba sekularizma.
Daniels je sugerirao kako je zajednička nit Crkve, koja je okrenute prema izvanjskom svijetu, seže od Evangelii Gaudium do dviju drugih enciklika pape Franje, Laudato Si, o brizi za naš zajednički dom, i Fratelli Tutti, koja naglašava bratstvo i društveno prijateljstvo.
„On svakoga od nas vidi kao dio međusobno povezanog svijeta i jedne obitelji; i podiže siromašne, marginalizirane i ‘najmanje od nas’”.
Charles Camosy, moralni teolog i bioetičar, rekao je da će Franjin naglasak na Crkvi koja „odlazi na margine i postavlja se kao poljska bolnica za one koje je današnja kultura odbacila” biti „najvažniji i najtrajniji skup ideja njegova papinstva”.
„Postoji toliko mnogo ljudi koji su povrijeđeni, posebno na marginama, i ako Crkva odbacuje ili ignorira njihove potrebe, mi odbacujemo ili ignoriramo samog Krista”, rekao je Camosy, autor studije Resisting Throwaway Culture: How a Consistent Life Ethic Can Unite a Fractured People.
Uzburkati stvari
Promjena naglaska pontifikata pape Franje došla je s promjenama u životu Katoličke Crkve – neke su dramatičnije od drugih.
Možda je najznačajnija “promjena“ Sinoda o sinodalnosti koja je u tijeku, višegodišnji konzultativni proces usmjeren na jačanje zajedništva i sudjelovanja u životu Crkve kako bi se vjernicima pomoglo u životu. Ali isto tako i u njihovom evangelizacijskom poslanju.
U svom intervjuu za EWTN, kardinal Ouellet opisao je sinodu kao nužan kanal reforme za Crkvu koja je “vrlo klerikalna“ i rekao kako vjeruje da će sinodalnost biti jedan od najvećih doprinosa Svetog Oca.
Russell Shaw, bivši glasnogovornik Američke biskupske konferencije, a sada naširoko objavljivani autor i komentator, okarakterizirao je Sinodu o sinodalnosti kao revitalizaciju naglaska na “podijeljenu odgovornost” koja je bila u usponu, barem u SAD-u, u kasnim 60-ima i 70-ima prije nego što je ostala bez snage.
Ali osim što je papa Franjo ponovno pokrenuo temu poslanja Crkve, Shaw je rekao da je papa Franjo stvorio „ogromnu, prethodno nepostojeću nadgradnju za pokretanje procesa na nacionalnoj i međunarodnoj razini“.
„Papa Franjo je sebe definitivno proglasio “papom sinodalnosti“ i to je način na koji će njegov pontifikat, i on sam, u konačnici biti suđeni,” rekao je Shaw za National Catholic Register.
Papa Franjo je također preoblikovao Crkvu svojim imenovanjem biskupa.
“Papin stil je utjecao na način na koji biramo biskupe”, rekao je kardinal Ouellet, navodeći da je Franjin pontifikat dao prioritet “pastoralnim biskupima” – „a ne nekakvim herojima ili kulturnim ratnicima”.
„Dakle, papa Franjo je prepun života, u stanju evangelizirati, i on je čovjek zajedništva – ne samo discipline, već i zajedništva – sposoban slušati ljude, sa svojim svećenicima, u njihovim sukobima s biskupskoj konferenciji“, objasnio je kardinal Ouellet.
Franjin pontifikat je također preoblikovao Zbor kardinala. Tijekom svog pontifikata, Sveti Otac imenovao je 83 od trenutna 123 kardinala-elektora, često zaobilazeći tradicionalne kandidate sa Zapada, i dajući prioritet periferijama. U najnovijem konzistoriju, papa Franjo imenovao je prve kardinale iz Istočnog Timora, Mongolije, Paragvaja i Singapura.
Papa Franjo je također promijenio moralni naglasak Crkve, prioritetnim pitanjima poput migracije i upravljanja okolišem, sugerirajući da su neki katolički vođe pretjerano “opsjednuti“ pobačajem i seksualnošću.
Kao jedan učinak Franjinog papinstva, Camosy je rekao da se „malo promijenila crkvena politika“.
„Bilo je dojmljivo vidjeti mnoge katolike koji se poistovjećuju s lijevom fokusom kako gotovo apsolutno podržavaju papinstvo tijekom posljednjeg desetljeća, dok su mnogi od onih koji se poistovjećuju s desnicom pokušali pronaći načine za zaobilaženje tog autoriteta“, rekao je Camosy. „Prije Franje, i barem od kada mo svjesni ovakve dinamike, ove su uloge bile potpuno obrnute“.
„Kolateralni učinak?“
U procjeni Franjina pontifikata, Daniels sa sveučilišta Georgetown sugerira da je Sveti Otac postigao napredak u oblikovanju „crkve okrenute prema izvanjskom“, što je fraza posuđena od teologinje Anne Rowlands.
No, iako će vjerojatno pronaći malo neslaganja u Franjinom načinu postupanja, sigurno postoji nedostatak konsenzusa da je Crkva danas nužno u zdravijoj poziciji nego na početku vladavine isusovačkog pape.
U stvari, neke stvari koje neki ističu kao uspješni misionarski elementi stila pape Franje, drugi karakteriziraju kao ometajuće za život vjernika.
Primjerice, biskup Tobin opisao je “stil komunikacije“ Svetog Oca – označen čestim medijskim intervjuima sa sekularnom medijima i spontanim komentarima – kao izazovan element njegovog papinstva.
„Njegovi komentari često se moraju objasniti ili tumačiti“, rekao je biskup. „Ponekad su njegove riječi zbunjujuće za vjerne katolike i koriste ih oni koji mrze Crkvu i odbacuju njezin nauk“.
Bishop Conley ponudio je sličnu perspektivu, sugerirajući da papa Franjo nepravedno “podržava ljevicu“, zbog zagovaranja otvorenijih imigracija i upravljanja okolišem, unatoč činjenici da Sveti otac očito “ne bi podržao cijeli plan radikalne ljevice“ No, bilo da je namjerno ili ne, rezultat ove vrste poruke je zbunjujući za mnoge katolike.
„Podrška bi još uvijek mogla imati smisla da vidimo jačanje jedinstva, jasnoće i povjerenja u misiju Katoličke Crkve u svijetu“, objasnio je. „Možda je kolateralni učinak njegovih odluka da smo možda više ili manje ujedinjeni u razumijevanju toga što je poziv“.
Isto tako, Shaw je ukazao na nedostatak jasnoće u papinom naučavanju, navodeći da je pronašao nejasne dvosmislenosti o postupanju prema katolicima koji su se razveli i civilno vjenčali u post-sinodalnoj enciklici Amoris Laetitia („Radost ljubavi“), Aspekt koji karakterizira sekularni mediji kao pomak prema “uključivijoj“ Crkvi, je „prilično uznemirujući“.
„Mislim da mnogi ljudi gledaju prema Rimu zbog jasnoće doktrine, a to područje izgleda da nema prioritet u Franjinom umu, iako bi mnogi ljudi očekivali da će imati“, rekao je.
Shawove riječi odjekuju napose nakon oštrih kritika Franjinog pontifikata koje je napisao pokojni kardinal George Pell prije njegove smrti. Dopis koji je napisan anonimno u ožujku 2022., ali posthumno pripisan australijskom prelatu opisao je pontifikat pape Franje kao “katastrofu“, tvrdeći da Sveti Otac nije uspio biti ujednačen, a također je dopustio da krivovjerje uđe u životu Crkve. Neposredno prije svoje smrti, kardinal Pell napisao je i članak koji Sinodu o sinodalnosti opisuje kao „toksičnu noćnu moru“.
Shaw također ukazuje na ono što naziva “ironijom“ u Franjinom stilu vodstva, naime da naglašava dijalog i kolegijalnost dok u isto vrijeme želi „centralizirani pontifikat odlučivanja“.
„Sigurno postoji napetosti između “pape sinodalnosti“ koji želi da svi imaju glas i da sudjeluju u upravljanju Crkvom, i kad god dođe do situacija odlučivanja onda (papa) kaže: Ja sam glavni, i to ćemo učiniti na ovaj način“.
Jedna skupina koja je vjerojatno najviše doživjela ovu percipiranu nedosljednost su tradicionalni katolici – zbog tradicionalne latinske mase (TLM). Istodobno, dok se u Crkvi vodi Sinoda na sinodalnost, ova se skupina “sukobila“ sa Svetom Stolicom zbog preferiranog liturgijskog oblika. Najnovija ograničenja onemogućuju lokalne biskupe da u novim župnim crkvama dopuste slavljenje tradicionalne latinske mise.
Camosy je izrazio zbunjenost zbog očiglednog prekida između snažnih osuda pobačaja pape Franjo – uspoređujući pobačaj sa zapošljavanjem profesionalnog ubojice kako bi se riješio problem – ali isto tako neuspjeha u naglašavanju da je pobačaja „poput masivnog globalnog genocida“.
„Razumijem da je od početka želio imati pro-life viziju koja je bila cjelovita i dosljedna, a nije usredotočena isključivo na pobačaj, i u potpunosti se slažem s tim“, rekao je Camosy. „Ali ako je pobačaj ono što kaže Sveti Otac, jedno neriješeno pitanje nakon ovih deset godina (pontifikata), čini se da njegovo papinstvo to ne odražava“.
Nedefinirano nasljeđe
U deset godina papa Franjo očito je ostavio svoga traga na Crkvu.
„Mislim da će povijest papu Franjo vidjeti kao proroka, u pravom smislu te riječi“, rekao je biskup Tobin. „U svojim riječima i djelima, uznemirio je status quo i osporio Crkvu i svijet, posebno o pitanjima koja su za njega prioritet… Crkva govori o tim pitanjima na drugačiji način i u mjeri u kojoj nismo ranije govorili“.
Ali mnoge njegove inicijative ostaju nedovršene.
Daniels ukazuje na vlastitu procjenu pape Franje da će se njegovo papinstvo u velikoj mjeri analizirati prema tome kako se bavio krizom kleričkog zlostavljanja maloljetnika. Nadalje, Daniels kaže da je Sveti Otac postigao dobar napredak u ovom području, uključujući održavanje konferencije 2019. o zaštiti maloljetnika u Crkvi i uspostavljanje protokola za istraživanje biskupa u slučaju zataškavanja seksualnih zlostavljanja. „Ostalo je još mnogo toga za učiniti oko ovog trajno teškog zla, unaprijediti ozdravljenje i pravdu za preživljavanje žrtava i pomoći u postizanju odgovornosti i transparentnosti u cijeloj Crkvi“.
Isto tako, iako je papa Franjo uložio ogromnu količinu energije i usredotočio se na Sinodu na sinodalnost, nejasno je hoće li inicijativa imati utjecaja nakon njezinog završetka (listopad 2024.), dijelom zato što papa nije uzeo u obzir mišljenje prosječnog vjernika iz crkvenih klupa.
Ostavština pape Franjo ostaje u “nasljeđe“, ali velikom dijelu Crkve vladaju napetosti i neizvjesnosti koju je ubrizgao u svojim pokušajima da je izbaci na margine.
„Kakvu će Crkvu (Franjo) ostaviti kada bude pozvan Gospodinu?“, pita se biskup Conley. „To ne znamo.“
