U okrilje jednog stada i jednog pastira…
Četvrta uskrsna nedjelja tradicionalno je nedjelja Dobrog Pastira u kojoj se čita upravo takva Isusova izjava o sebi iz 10. poglavlja Ivanova evanđelja. To je svojevrsni Isusov podsjetnik na zadaću Crkve u svakom vremenu: sve pozivati u okrilje jednog Pastira.
U prvom čitanju iz Djela apostolskih (vidi Dj 4, 8-12) se može nazrijeti jasnoća u iznošenju nauka i objavljenih istina. Riječ je o nastavku debate koju smo čuli prošle nedjelje u kojoj apostolski prvak proširuje obranu prava javnog djelovanja i naviještanja u ime Isusovo.
Njegovi argumenti obrane, kako smo čuli i prethodne nedjelje, posebno su adresirani glavarima narodnim i starješinama.
Za vrijeme u kojem živimo, koje je posebno sklono nekakvim sumnjivim kompromisima i neiskrenim savezima na štetu istine, Petrova nepokolebljiva jasnoća nas posebno fascinira.
Posebno ako se prisjetimo kako je i sam prethodno bio pokoleban i preplašen, toliko da je i zatajio Isusa. Sada međutim ovdje, odvažno i bez straha, ne uzmiče ni milimetra nego opetovano svjedoči kako nema nijednog drugog imena pod nebom po kojemu se možemo spasiti osim imena Isus.
To je zadaća Crkve i danas, ne podlijegati pritiscima i ucjenama onih koji bi je htjeli ušutkati, i ne nasjedati na lažni dijalog i otvorenost raznim „otvorenim društvima“ kojima je jedini cilj zamagliti univerzalnost i jedincatost poruke spasenja u imenu Isus.
Riječi apostola, pred neprijateljski nastrojenim glavarima i vladarima, kako nema drugog imena u kojem se možemo spasiti, posebno treba isticati u ove naše dane kad se sve želi svesti na isti predznak globalnog „ćušpajza“, a koji je smišljen baš iz razloga jer je kuharima globalne scene posebno stalo ušutkati Crkvu na tom planu.
Ipak, treba im također odvažno ponoviti kako čovječanstvo ne može stajati zdravo bez navještanja toga imena. Bez imena Isusova čovječanstvo je bolesno, hromo i invalidno, nepokretno i slijedi mu katastrofa.
Kao i u slučaju hromog čovjeka kojega je Petar ozdravio po imenu Isus, tako i čovječanstvu nema spasenja i ozdravljenja ako odbaci taj zaglavni kamen: bez njega će se srušiti sve građevine svijeta koje se pokušavaju graditi bez tog kamena. Kad se istina spasenja želi globalno ušutkati valja očekivati globalnu katastrofu.
Zbog svoje zadaće, i kako se to ne bi dogodilo, Crkva mora odvažno upućivati globalnu spasenjsku poruku. Crkva naime ima poruku koja je ekskluzivna Vijest spasenja i koja je ispred svih drugih vijesti, ispred svih drugih religija i vjerovanja, i od toga ne smije odustati ako ne želi zakazati u svojoj zadaći i svom poslanju.
Nema dakle nekog drugog imena, druge osobe, drugog puta, drugog tumačenja, druge politike, ideje, filozofije… Od toga se ne smije odustati ni pod plaštem zajedništva (EU ili drugih unija), bratstva, ili nekakvog političkog, međureligijskog, ekumenskog ili bilo kakvog drugog dijaloga.
I moglo bi se reći, mi ne trebamo samo braniti istinu nego još više naviještati Istinu…
NE SMIJEMO SE PRETVORITI U NAJAMNIKE (KOJI UZMIČU PRED VUKOVIMA)…
Kad su od prvih Isusovih učenika tražili da više ne propovijedaju u njegovo ime Petar im je rekao – Sami prosudite, kome nam se više pokoravati Bogu ili ljudima!? Tako su se oni tada pokazli kao pravi pastiri kojima je stalo do ovaca.
Ako bismo mi dakle, zbog globalnih strujanja, pristali na neki tzv. ublaženi riječnik zbog tzv. dobrosusjedskih odnosa, zbog međureligijskih sapunica ili zbog lažnog mira u kući, tada bismo postupili poput onog najmnika kojemu nimalo nije stalo do stada. Takvu priliku bi naravno jako dobro iskoristio vuk i požurio bi se rastrgati što više ovaca.
A jer se vuk, tj. đavao, boji samo Dobrog Pastira koji daje svoj život za stado, zadaća je svakog pastira naviještati ime Isus kao jedinu istinu spasenja… Dijalog bez rasvjetljujuće istine je laž!
Budući da je Isus Krist istina koja sve druge prosvjetljuje, kako nam je to lijepo sažeo i Drugi vatikanski koncil potičući nas na dijalog s drugima, onda je jasno kako nije moguće drugoga prosvijetliti ako mu se ne navijesti Ime koje ih prosvjetljuje (a to je isto ono što je Petar izrekao pred glavarima narodnim i religijskim vođama onoga vremena).
Pa ako bismo takvima prešutjeli da je ono što imaju dobroga kod sebe upravo zahvaljujući jedinom imenu danom ljudima po kojemu se mogu spasiti onda bismo posve najamnički zatajili.
A Isus Krist, koji toliko ljubi svoje ovce da je za njih položio svoj život, želi da i druge ovce izvan stada (izvan Crkve) čuju njegov glas (da ga upoznaju), te da se pridruže njegovu stadu i njemu jedinom Pastiru.
Krist, Dobri Pastir, želi da Crkva danas, više nego ikada, bude njegov glas poziva svima koji su još izvan Crkve! Tako će se ostvariti riječi: „… i glas će moj čuti i bit će jedno stado i jedan pastir:“ (Iv 10, 16)
Sa stranice dominikanci.hr
