Ako se veselite sljedećoj konklavi za papu, niste jedini, a pri tome je velika vjerojatnost da ste katolik koji prihvaća sve što Crkva naučava. Ako se ovaj tekst odnosi na vas, možda se brinete je li papa Franjo promijenio izgled kardinalskog zbora tako da kardinali izaberu nekog sličnog njemu, što bi moglo biti protivno vašim očekivanjima. Ali barem po tom pitanju se ne morate brinuti. Papinska konklava nikada nije bila predvidljiva na način na koji su politički izbori.
Štoviše, s čisto ljudskog gledišta, što god da je učinio, papa Franjo je favorizirao imenovanje kardinala iz zemalja Trećeg svijeta. Jedan je od sekularnih liberalnih mitova našeg vremena da je Treći svijet ideološki saveznik sekularnih liberala. To je jako rijetka pojava. Naprotiv, sekularizacija Crkve – a time i njezina navodna propast – orkestrirana je primarno iz središta Europe, gdje Crkva ima mnoštvo novca i malo vjere, te je od strane nekih crkvenih velikodostojnika potican intenzivan sekularizam karakterističan za neke katoličke redovničke zajednice, od kojih su najistaknutiji isusovci. Rasta Crkve nema u Europi niti u bilo kojoj redovničkoj zajednici na Zapadu, gdje katoličanstvo brzo nestaje.
Pa recimo da se stvarno veselite sljedećoj konklavi za papu, u najmanju ruku zato što je vrlo malo vjerojatno da bi stvari na vrhu mogle biti gore nego što su trenutno. Koja je velika dilema oko izbora sljedećeg pape i s čime će se sljedeći papa suočiti?
Dilema je u tome što je Crkvom izuzetno teško upravljati. U usporedbi s današnjim nacionalnim državama, crkvena je birokracija minijaturna, ali crkveno upravljanje još uvijek dijeli mnoge karakteristike birokratske države. Nacionalne biskupske konferencije relativno su nove i izvrstan primjer birokracije. Predstavljaju odbor koji radi na svemu i svačemu, uspostavljajući smjernice, izdajući izjave i “reformirajući“ Crkvu. Mnoge biskupije, pa čak i neke župe djeluju na sličan način.
Isto vrijedi i za Kuriju u Rimu, koja je u posljednjih sedamdeset i pet godina bila u središtu gotovo neprestane pozornosti i strukturalnih promjena. Proučavanje i praksa kurijalnog birokratskog upravljanja bila je znakovita značajka sadašnjeg pontifikata, kroz razmatranja Vijeća kardinala pape Franje. Pa ipak, što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste.
Papin stil
Osobno se mogu sjetiti zadnjih sedam papa. Svaki je imao drugačiju osobnost i drugačiji stil upravljanja Crkvom. Pio XII. bio je posljednji papa u četiristogodišnjoj eri protureformacije čije su se odluke podrazumijevale, a pontifikat je nastavljao odgovor na protestantizam. Naravno da sam ga gledao očima djeteta, ali on mi se i dalje činio jednostavnim “papom” (ocem), a ne nekom posebnom ličnošću. Ivan XXIII. bio je uvjeren da se statičan, mentalitet tvrđave mora promijeniti, ponajviše zato što je zapadna kultura očito odbacivala posljednje ostatke svog kršćanskog identiteta, pa je pozvao na katoličku obnovu sa širokim misionarskim zamahom na svim razinama Crkve. Bila je to vizija, ne bez prilične tjeskobe, koja je pokrenula završne dokumente Drugog vatikanskog sabora pod Pavlom VI.
Ali papa Pavao VI. bio je prvenstveno intelektualac i upravljanje Crkvom mu nije bilo jača strana. Mogao je osobno braniti vjeru, što je i činio, ali nije mogao potaknuti, niti provesti jasan i dosljedan misionarski napor Crkve, jer Crkva je već bila puna oslabljenih, kulturno vezanih katolika koji su, osobito u akademskoj zajednici, izjednačili poslanje s otvorenošću lažnim idejama. Između katolika koji su prihvatili narativ Koncila kao masivni čin svjetovnog oponašanja i katolika koji su proklinjali Koncil kao da je ovaj narativ istinit, Pavao VI. bio je zahvaćen paralizom kada je bila riječ o upravljanju Crkvom.
Ivan Pavao I. bio je papa samo mjesec dana. Iako je naizgled bio svetac, sve što smo saznali o njemu bilo je ono što su mediji neprestano izvještavali – da je imao privlačan osmijeh i da mu je omiljeni pisac Mark Twain.
Naravno, onda imamo Ivana Pavla II. koji je napravio mnogo toga za Crkvu u vremenu kada je to bilo potrebno. Jasno je prepoznao problem masovne sekularizacije koja je zarazila Crkvu, te je snažnim apostolskim putovanjima, neprestanim dokumentima poučavanja koji su doticali sva kritična duhovna i moralna pitanja vremena, te veličanstveno nadahnjujućom prisutnošću uvećanom modernim medijima, potaknuo obnovu na koju se Drugi vatikanski sabor tako uporno pozivao. Rezultat je bio ogroman porast svećeničkih zvanja diljem svijeta, možda najviše na sekularnom Zapadu. Bog je Ivanu Pavlu II. dao vrlo dug pontifikat i to ne bez razloga koji bi se mogli razumjeti ovdje na zemlji.
No, Ivan Pavao II. je svoj disciplinski autoritet koristio relativno rijetko, zbog čega je kasnije u životu požalio. Umjesto toga, nastojao je obnoviti istinu prvenstveno poučavanjem i ohrabrenjem. Benediktu XVI. — koji je unatoč svojoj dugoj službi prefekta Kongregacije za nauk vjere bio dubok i pomalo povučen katolički znanstvenik — bilo je prepušteno uklanjanju biskupa s dužnosti u daleko većoj mjeri nego njegovom prethodniku, iako su njegove enciklike bile više usmjerene na dogmatski nauk nego na moral. “Predizborna“ (Pred konklavu) medijska kampanja okarakterizirala je budućeg papu Benedikta XVI. kao okrutnog psa. Ali njegov je pontifikat protekao relativno mirno nakon njegova velikog prethodnika. Međutim, nije iznenađujuće da ga je mučila kurijalna politika i kardinalska mafija, što su bili problemi koji su ga djelomično doveli do uvjerenja da, kako stari, više nema snage upravljati Crkvom.
Nakon što je papa Benedikt XVI. dao ostavku, začas je došao papa Franjo. Kušnje njegova pontifikata su očite – kušnje koje duboko osjećaju najvjerniji i najupućeniji svećenici, redovnici i laici. Za razliku od jasnoće i opreznosti svog prethodnika, Franjo nesvjesno poručuje da su mu potrebne naše molitve u svakoj osobnoj izjavi, kadrovskoj odluci i kurijalnim reformama (što se više stvari mijenjaju, to više ostaju iste). Ipak, i on ima svoj vlastiti stil, a očito je da mu je veliki prioritet isticanje zajedničke Kristove ljudskosti kao znaka otvorenosti i poštovanja prema svima. Nažalost, često u suprotnosti s onim što bismo mogli nazvati Kristovom ljudskošću, on rijetko (ali ne i nikada) iznosi moralna stajališta koja su potencijalno problematična i moglo bi pogrešno utjecati na one koji su u svijetu i od svijeta.
Vladati osobno u Kristu
Kada oni koji odbacuju ili mrze ono što bismo mogli nazvati otkrivenom stvarnošću Crkve, odobravaju papu (a oni koji prihvaćaju i vole objavljenu stvarnost Crkve obično to ne čine), znamo da Crkva, ljudski govoreći, prolazi kroz tešku krizu. Želio bih istaknuti da ovo služi kao sredstvo za razjašnjavanje podjela koje su nekim generacijama uglavnom nepoznate, što potencijalno olakšava odvajanje žita od kukolja u nekom trenutku u budućnosti.
Ne mislim na odvajanje kao na kraj svijeta. Ništa što bilo tko radi na zemlji ne može biti tako savršeno procijenjeno i konačno definirano kao tako. Ali vrijeme je svakako sazrelo – jednostavno zbog vidljive crkvene putanje u posljednjih devet godina – za papu koji kombinira snagu vjere s briljantnom administrativnom sposobnošću. Nismo imali velikog administratora u papinskoj službi jako dugo. Umjesto toga, sve smo više išli u smjeru birokratskog upravljanja koje prikriva i skriva osobnu odgovornost. Ali ključne crkvene službe – papa, biskupi, pastiri, poglavari redovničkih redova – ovise prije svega o sposobnosti vršenja crkvene vlasti ne birokratski nego osobno u Kristu.
Sljedeći papa naslijedit će izuzetno birokratski slojevitu Crkvu, koja je još nepopustljivija prodorima uglavnom lažne sinodalnosti našeg vremena. Trebalo bi biti jasno da naša generacija ne može razmišljati o sinodalnosti odvojeno od demokracije, dok je istina da bi samo određene osobe trebale imati pravo glasa o strukturi i svrsi Crkve. Nažalost, demokratske ideologije uvijek slabe naše razumijevanje Božje vladavine, a time i ispravne vladavine. Dakle, sljedeći papa naslijedit će birokratski slojevitu Crkvu u kojoj je osobna crkvena odgovornost prečesto svedena na odluke odbora i njihove popratne riječi (krilatice).
Ljudski govoreći, najhitnije pitanje upravljanja za sljedećeg papu bit će obnova koncepta osobne crkvene vlasti tako što će pošteno i mudro upravljati u službi božanske misije Crkve. On mora inzistirati na istom osobnom, poštenom, pronicljivom i katoličkom upravljanju na svakoj razini. To mora uključivati, koliko god bilo teško, poboljšanje u imenovanju pravovjernih biskupa po svijetu.
To je sljedeća papina dilema, problem koji je u ljudskim okvirima ogroman. Rješenje ove dileme zahtijevat će ne samo svetost čovjeka s potrebnim sposobnostima, već i ogroman broj katolika u svakom zvanju i životnom staležu koji će usmjeriti svoje molitve za izbor pravog čovjeka i podržati ga molitvom nakon što bude izabran. Mislim na papu koji će imati našu potporu kako bismo mi imali njegovu. Ono o čemu govorim je cjeloviti katolički čovjek koji zaista može upravljati Crkvom.
