Rat u Ukrajini i međunarodni napori za pokretanje mirovnog procesa stavili su globalnu diplomaciju u središte pozornosti. Moj dojam je da ni mediji ni njihova publika ne shvaćaju u potpunosti ogromnu količinu vremena i truda uloženog u međunarodne diplomatske pregovore.
Ja to sigurno nisam shvaćao sve dok nisam počeo raditi u Državnom tajništvu Vatikana. Tek tada sam počeo cijeniti ekstremnu strpljivost i mukotrpnu strategiju potrebnu za postizanje čak i skromnih pomaka. Koraci unatrag su jednako česti, dapače češći, od koraka naprijed, sve dok se ne postigne iznenadni proboj.
Ono što nedavne događaje čini tako neobičnima u vezi s krizom u Ukrajini jest činjenica da je 28. veljače svijet svjedočio nečemu što se obično odvija iza zatvorenih vrata. Ono što je trebalo biti standardni medijski nastup dvaju državnika pretvorilo se u relativno blag sukob. Zapravo, ono što se dogodilo u Ovalnom uredu toliko je uobičajeno da bi se smatralo bezazlenim da nije izvedeno pred očima javnosti. Čak su i sveti Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. bili poznati po tome što su ponekad povisili glas tijekom intenzivnih međunarodnih dijaloga.
Nedavni incident u Bijeloj kući postavlja važno pitanje o tome što Katolička crkva uči o diplomatskim naporima za postizanje mira među narodima. Pitanje je tim važnije jer mediji često pojednostavljuju sukobe, svodeći ih na odabir jedne strane ili druge, ili karakterizirajući politike kao isključivo “ratoborne” ili “miroljubive.” Tome treba dodati i iskušenje da se svaki oružani sukob vrednuje isključivo na temelju toga je li pravedan ili ne, prema odavno razrađenim načelima “pravednog rata.”
Primjerice, R.R. Reno, urednik časopisa First Things, oslanja se na ta načela kako bi tvrdio da nemogućnost Ukrajine da postigne svoje ciljeve i nevoljkost Zapada da “uđe u sukob s dovoljnom snagom i predanošću” uništavaju pravednost rata.
Prema katoličkom socijalnom nauku, međutim, postoje barem dva načela koja su još temeljnija od načela za određivanje pravednog rata. Prvo je dostojanstvo ljudske osobe i “prirodna težnja osoba i naroda da uspostave odnose među sobom” (Kompendij socijalnog nauka Crkve, 433).
S jedne strane, takva formulacija može se činiti apstraktnom i nepraktičnom, ali s druge strane, nikada se ne može pretpostaviti da međunarodni akteri — bilo da opravdavaju vojnu intervenciju ili izražavaju spremnost za mirovne pregovore — djeluju prema tom načelu.
Uzimanje oružja za provođenje genocida ili invazija na stranu zemlju radi eksploatacije njezinih prirodnih resursa predstavljaju eklatantne primjere, premda su okolnosti obično složenije zbog sukobljenih teritorijalnih zahtjeva i promjenjivih migracija naroda tijekom dugih razdoblja. Slično tome, država može ući u bilateralne ili multilateralne pregovore bez ikakve namjere pridržavanja rezolucija koje proizlaze iz sklopljenih ugovora. U takvim slučajevima katolički socijalni nauk tvrdi da međunarodno pravo mora postati jamac međunarodnog poretka.
Povezano s ovim prvim načelom je načelo nacionalnog suvereniteta, “shvaćenog prije svega kao izraz slobode koja mora upravljati odnosima među državama.” Mnogi smatraju da je ovo ključna točka u vezi s Ukrajinom, budući da je, unatoč svojoj turbulentnoj i vrlo složenoj povijesti, većina međunarodne zajednice (s očitim izuzetkom Rusije) priznala njezin nacionalni suverenitet od 1991. godine.
To je od najveće važnosti, budući da neki smatraju da unutarnje podjele Ukrajine i šokantna korupcija nekoliko njenih nedavnih lidera umanjuju njezino pravo na suverenitet. Ipak, ako ova dva načela promatramo zajedno, jasno je da je slobodno — iako vrlo kaotično — unutarnje političko uređenje Ukrajine unutarnje pitanje koje se mora riješiti kroz domaće napetosti.
Što se tiče Rusije, možda nijedno načelo katoličkog socijalnog nauka nije relevantnije od ovoga: “Nacionalni suverenitet nije, međutim, apsolutan. Nacije se mogu slobodno odreći ostvarivanja nekih svojih prava radi zajedničkog cilja, u svijesti da čine ‘obitelj naroda’ gdje moraju prevladavati međusobno povjerenje, podrška i poštovanje.”
Shvaćanje ovog načela u kontekstu Rusije zahtijevalo bi opsežnu elaboraciju, što ovdje ne namjeravam učiniti. Dovoljno je reći da katoličko načelo otvara prostor međunarodnoj zajednici da provodi svoj legitiman pravni autoritet kako bi pomogla u razjašnjavanju suprotstavljenih zahtjeva i određivanju prava jedne suverene nacije u odnosu na drugu, bez poricanja ili ograničavanja neovisnosti bilo koje od njih.
Kako je poučavao papa Ivan XXIII. u svojoj revolucionarnoj enciklici Pacem in Terris:
“Javna vlast svjetske zajednice nije namijenjena ograničavanju djelokruga javne vlasti pojedinih političkih zajednica, a još manje da zauzme njihovo mjesto. Naprotiv, njezina je svrha stvoriti, na svjetskoj razini, okruženje u kojem javne vlasti svake političke zajednice, njihovi građani i posrednička udruženja mogu obavljati svoje zadatke, ispunjavati svoje dužnosti i ostvarivati svoja prava s većom sigurnošću.”
Ništa od ovoga ne olakšava rješenje ukrajinske krize. Naprotiv, s dozom realpolitike, Kompendij priznaje da “još uvijek ne postoji međunarodni sporazum koji adekvatno rješava ‘prava naroda,’ čija bi priprema mogla korisno obraditi pitanja koja se tiču pravde i slobode u današnjem svijetu.” Stotine tisuća izgubljenih života u ovom tragičnom ratu visoka su cijena, ali ona bi mogla ponuditi vrijedne lekcije međunarodnoj zajednici o tome kako raditi na postizanju većeg dogovora o “pravima naroda.”
Iako Crkva nudi svoje učenje i, iznad svega, svoje molitve kako bi okončala ovaj krvavi rat, ona nikada ne bi tvrdila da posjeduje konačne praktične odgovore. Sukladno tome, postoji prostor za neslaganje o tome koji je put najpogodniji za mir. George Weigel naglašava “imperijalističku dimenziju” Putinovog rata i njegovu “laž” da Ukrajina “nije posebna nacija.” U intervjuu za njemačke katoličke novine Die Tagespost, Weigel je ustvrdio da “nema sretnog ni pravednog rješenja za Putinovu agresiju koje ne završava Putinovim porazom.”
Eric Sammons, glavni urednik Crisis Magazine i snažno pod utjecajem libertarijanskog mislioca Scotta Hortona, ozbiljno se protivi Weigelovom neokonzervativnom nepovjerenju prema bilo kojem Putinovom gestu mira.
“George Weigel neće biti zadovoljan sve dok ne pogine svaki posljednji Ukrajinac braneći ciljeve američke/NATO vanjske politike,” napisao je Sammons na platformi X. Ostali katolički glasovi uključili su se u raspravu, kao što bi i trebali, ako svoju katoličku vjeru i Gospodinov dar mira shvaćaju ozbiljno.
Činjenica da Kompendij socijalnog nauka Crkve izravno obrađuje diplomaciju samo kada opisuje diplomatsku aktivnost Svete Stolice pokazuje da Crkva, barem u teoriji, nije altruistična u pogledu očekivanih ishoda diplomacije. Diplomacija se sama po sebi ne može smatrati dovoljnim sredstvom da bi narodi živjeli u miru.
“Jedino ljubav, u svojoj ulozi ‘forme kreposti,’ može pokretati i oblikovati društvenu interakciju, usmjeravajući je prema miru u kontekstu svijeta koji je sve složeniji,” stoji u Kompendiju.
Istaknuti diplomat 20. stoljeća, Henry Kissinger, imao je svoj minimalistički način izražavanja iste ideje u telefonskom razgovoru s pjesnikom i antiratnim aktivistom Allenom Ginsbergom ranih 1970-ih: “Teško je zamisliti da postoje ljudi kojima je rat drag.” Čak i oni koji ne prihvaćaju ni djelić katoličkog nauka moraju se složiti s Crkvom — i Kissingerom — u tome.
Daniel B. Gallagher desetljeće je radio u Državnom tajništvu Vatikana pod papama Benediktom XVI. i Franjom.
