„Ovo nije komunizam. To je čisto kršćanstvo”.
Čak i papa Franjo razumije. Tu je sažetu ocjenu iznio na svetoj misi na nedjelju Božanskog milosrđa 2021. govoreći o „Djelima apostolskim“, gdje u jednom retku o apostolima stoji da „nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32).
Franjo je zastao kako bi objasnio da slučajno netko ne bi imao pogrešnu predodžbu: „Ovo nije komunizam. To je čisto kršćanstvo”.
Papa Franjo je često žestoko kritiziran zbog blagog pristupa komunizmu. Nije donio dobre odluke po pitanju Kine, Nikaragve i socijalističkih zemalja poput Venezuele. Njegova politika prema Kini, kao što sam ustvrdio prije pet godina, bila je užasna. Njegov argentinski kolega, biskup Marcelo Sanchez Sorondo, kancelar Papinske akademije društvenih znanosti, zloglasno je izjavio da komunistička Kina „najbolje ostvaruje društveni nauk Crkve“.
Pratio sam Franju kada je davao izjavu u kojoj je osudio komunizam. Jedna od rijetkih na koje mogu istaknuti je ona iz prosinca 2013.: „Marksistička ideologija je pogrešna“.
Sve to znači da optužbe protiv pape Franje da je socijalist ne stoje, iako je pozitivno govorio o redistribuciji, oblicima kolektivizma, te je vrlo kritičan, ali i naivan, prema slobodnom tržištu i onome što on karakterizira kao “kapitalizam”. Svojim komentarom na ulomak iz „Djela apostolskih“ pokazao je vjerodostojnost.
Spominjem ovo sada jer je jedno čitanje za nedjeljnu misu Božanskog milosrđa – prošle nedjelje – uključivao jedan odlomak iz „Djela apostolskih“ za koje kršćani ljevice često pogrešno pretpostavljaju da zagovara “komunizam“. Odlomak je iz „Djela apostolskih“ (2, 42 – 47), a evo kako glasi taj redak: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao“. A misna čitanje od ovog utorka su isto tako slična (Dj 4, 32 – 37).
Karl Marx, kao ateist i evolucijski rasist, mrzio je religiju i kršćanstvo je nazivao “licemjernom“ vjerom koja propovijeda „kukavičluk, samo prezir, poniženje, podložnost, poniznost“, a kasnije će iz tog načina razmišljanja razviti jednu od svojih najpoznatijih maksima: „Od svakoga u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“.
Drugi odlomak iz „Djela apostolskih“ na koji se najčešće pozivaju ratnici za “društvenu pravdu” je sljedeći:
„U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao“ (Dj 4, 32 – 35).
Pisao sam o tom odlomku u člancima s naslovima poput „Rana Crkva nije bila socijalistička“ i u drugim radovima. Ne mogu opisati koliko su me puta tijekom godina o tome pitali – i to ne uvijek protivnici. Ovo je stvarnost: činjenica da određeni odlomci Svetoga pisma ili određeni vjernici izražavaju oblike komunalizma – pročitajte pažljivo tu riječ – ili udruženja resursa kako bi pomogli jedni drugima, sigurno ne znači da su rani kršćani prakticirali militantno ateističku ideologiju poznatu kao komunizam.
Ako mislite da postoji usporedba između apostola iz prvog stoljeća ili svetog Franje i njegovih sljedbenika s Vladimirom Lenjinom i boljševicima, onda ste očito poludjeli. Ako mislite da je nauk Karla Marxa analogan nauku Isusa Krista, onda sam iskreno bez riječi.
Pojedinci poput ranih apostola i franjevaca bili su prije svega formirani na kršćanskom uzoru; religija im je služila kao kormilar, nadahnjujuća sila – sama duhovna sila koju komunizam nastoji ukinuti. Marx je religiju nazvao „opijumom za mase“. Lenjin je to nazvao „duhovnim pićem (boza)“, „srednjovjekovnom plijesni“, „nekrofilijom“ i rekao, „ne postoji ništa odvratnije od religije“.
Vrhunac je ludosti uzeti jedan marksistički poticaj za dijeljenje bogatstva, a zatim zauzvrat tvrditi da je komunizam usporediv s kršćanstvom. Iskreno, nevjerojatno je da bilo koja racionalna osoba može biti tako ograničena.
Pojedinci koji se odluče za zajednički život u nekoj redovničkoj zajednici, što je minijaturan, rijedak dio populacije, čine to dobrovoljno da bi služili Bogu. Pod ateističkim komunizmom, totalitarni režim prisiljava sto posto društva da se pokori volji državnog aparata. Konfiscira se njihova imovina, suprotno snažnoj biblijskoj obrani imovinskih prava, rudimentarnoj poput razumijevanja sadržanog u Božjoj zapovijedi ne ukradi. U Novom zavjetu, pojedinci poput dobrog Samaritanca ili vlasnika vinograda dobrovoljno daju vlastitu zaradu – a ne kao prisilni odgovor na državnu odredbu.
Vratimo se na „Djela apostolska“, i pri tome bih spomenuo jednog moga prijatelja evangelika (protestanta) koji često govori: „Nikad ne čitaj samo jedan biblijski redak“. Kontekst je presudan. Cijeli odjeljak „Djela apostolskih“ (4, 32 – 37), jasno pokazuje da su ti vjernici posjedovali imovinu. U većini „Biblija“, naslov tog odjeljka glasi: „Vjernici dijele svoje posjede“. Pažljivo pogledajte posljednje dvije riječi: „svoje posjede (imovinu)“.
Naprotiv, posjedovanje nije dopušteno u komunizmu. Marx i Engels su u „Manifestu komunističke partije“ izjavili: „Cijela komunistička teorija može se sažeti u jednu rečenicu: ukidanje privatnog vlasništva“. Kroz „Djela apostolska“ ti vjernici imaju privatno vlasništvo. Ta kategorija nije ukinuta.
U „Djelima apostolskim“ (4, 36) stoji da je Josip, levit s Cipra, kojeg su apostoli zvali Barnaba, „prodao njivu koju je posjedovao“ i donio prihod apostolima. Barnabi je bilo dopušteno vlasništvo. Nije prodao sve, nego njivu.
U petom poglavlju „Djela apostolskih“ isto vrijedi za Ananiju, koji je „također prodao dio imanja”. I Barnaba i Ananija posjedovali su imovinu i odlučili su prodati dio kako bi ga podijelili.
Apostoli su dragovoljno mogli odlučiti prodati svoju imovinu (ili dio nje) i podijeliti je. Vladin režim ih nije prisilio pod prijetnjom nožem da se nasilno odreknu svog posjeda ili da budu odvezeni u radni logor.
I uz to, ovo dijeljenje imovine od strane ranih apostola svjetlosnim je godinama daleko od nauka Marxa, Engelsa, Lenjina i još mnogih drugih. Ako sumnjate u mene, molim Vas, pročitajte. Educirajte se! „Manifest komunističke partije“ govori o ukidanju ne samo vlasništva, već i obitelji, religije, „svakog morala“, „vječnih istina“, kapitala, klasa, država, društava i još mnogo toga. Gotovo urnebesno, Marx i Engels u „Manifestu komunističke partije“ objašnjavaju da komunizam ne želi ništa manje nego „ukinuti sadašnje stanje stvari“.
Bože, je li to sve?
Marx i Engels napisali su da komunizam predstavlja „najradikalniji raskid s tradicionalnim odnosima“. Svoj su „Manifest komunističke partije“ zaključili izjavom da: „Oni [komunisti] otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem svih postojećih društvenih struktura”. Što se Marxa tiče, on je imao omiljeni citat iz Goetheova „Fausta“: „Sve što postoji zaslužuje nestanak“.
To je bio Karl Marx i njegova ideologija. To je radikalna transformacija čovjeka. Pročitajte „Manifest komunističke partije“, a zatim pročitajte „Djela apostolska“, a zatim pokušajte tvrditi da postoji poveznica. Pročitajte plan komunista od deset točaka u „Manifestu komunističke partije“. Zvuči li to kao plan apostola?
Osim „Manifesta komunističke partije“, pročitajte druge komunističke klasike, kao što je Marxov „Prilog kritici Hegelove filozofije prava” (esej o “opijatu masa”); zatim od Friedricha Engelsa „Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva i države“; Marxova doslovno đavolska poezija i drame, kao što su „Blijeda djevojka” i „Oulanem“; Lenjinov opus u djelu „Država i revolucija“ i njegov šokantni govor Savezu mladih komunista iz 1920. o “komunističkoj etici“; i od N. Buharina o „Komunizmu i religiji“.
Obratite pažnju na to kako su komunistički ideolozi ponavljali da je njihov komunizam nespojiv s kršćanstvom. Da citiram Buharina: „Religija i komunizam su nespojivi, i teoretski i praktično… Komunizam je nespojiv s religijom.” Bahurin je pozivao komuniste posvuda: „Borba do smrti mora biti objavljena religiji…“.
I mogao bih tako nabrajati unedogled.
Za bolje shvaćanje komunizma pročitajte brojne enciklike vlastite Crkve, kao što su „Qui Pluribus“ pape Pija IX (iz studenog 1846.), „Divini Redemptoris“ pape Pija XI (objavljena 1937.), „Quod Apostolici Muneris“ pape Lava XIII (iz prosinca 1878.), ili „Centesimus Annus“ pape Ivana Pavla II (iz svibanj 1991.), prekrasnu kritiku ne samo socijalizma nego i zapadnog materijalizma. Pročitajte „Quadragesimo Anno“ pape Pija XI., koji kaže, da „nitko ne može biti u isto vrijeme dobar katolik i socijalist“.
Drugim riječima, informirajte se o svojoj kršćanskoj vjeri, da se ne bi osramotili nepoznavanjem slavnog, otkupljujućeg nauka Krista i njegovih apostola, napose dok se susrećete s najsmrtonosnijom ideologijom u ljudskoj povijesti.
Ne, „Djela apostolska“ nisu komunizam. Svatko tko iznese takvu tvrdnju odmah izražava duboko neznanje, gotovo bi bilo smiješno da nije tako tužno. Takva osoba Vam pokazuje da nema pojma što je komunizam.
Komunizam je protu teza (i neprijatelj) kršćanstva. „Djela apostolska“, kako reče papa Franjo, su kršćanstvo, a ne komunizam.
