RAZMISLI:
Koliko ozbiljno shvaćaš Božji poziv na svadbu (na svetu misu)? A koliko puta nisi mario, te umjesto toga ideš na svoju njivu (na selo, vikendicu i sl.) ili u trgovinu (zanimljiviji su ti šoping centri)? Znaš li koliko time riskiraš vječno spasenje? S druge strane, kad ideš na svetu misu ideš li tek iz običaja (jer idu susjedi) pa da se i ti pokažeš pred svima? Ili prije svega pripremiš svoje srce, kako bi očišćen od grijeha (U SVADBENOM RUHU) mogao pristupiti…?
Bog nas poziva na slavlje svoga Sina
No, ODBIJENA PRILIKA SIGURNA je NEPRILIKA!
– Na kraju života, Bog me neće pitati koliko cipela sam prodao. Htjet će znati jesam li živio kao pravi kršćanin – rekao je u jednom intervjuu, sada pokojni, Heinz-Horst Deichmann, utemeljitelj poznatog lanca obuće Deichmann.
Iako kao vjernici, poput Pavla, znamo da je Bog uvijek s nama, ali koliko smo mi s Bogom vidi se po tome koliko smo spremni jedni s drugima podijeliti sve ono što je bitni dio života, čak i nevolju…
Negdje mi je ostala u uhu ova mudrost – „Naša djela od danas mijenjaju naše sutra“.
Uvijek je ovaj naš danas presudan za ono naše sutra… Onima koji preskaču i odbijaju toliko ponuđenih prilika danas dogodit će se raspad onoga sutra…
Nekim ljudima ništa nije značila pružena ruka, ni slika čovjeka, i ljude kojima Bog ništa nije značio jer su oni bili bogovi samima sebi. Prekrižiti čovjeka zato im je sasvim normalna stvar, a oholost im priječi da poslušaju glas razuma…
Susreo sam jednog poznanika u gradu i kad sam ga upitao kako je, rekao mi je – Znaš kako je netko tko je prokockao životnu priliku?!
Odmah mi je bilo jasno kako momak nije dobro…
Oprosti – rekoh mu – a mogu li znati kakvu si to priliku prokockao? Je li moguće da je riječ o tako ozbiljnoj stvari kako si rekao?
Dobro, reći ću ti pa procjeni – ozbiljna će mi lica.
– Zaručnica mi je predložila da poslije vjenčanja stanujemo u kući njenih roditelja, a njen otac će nam odmah pripisati čitavi kat kuće sa posebnim ulazom. Međutim, ja sam na to planuo i vičući na nju: Zar misliš da me možete kupiti!, otjerao sam je od sebe.
– Drugi dan došao je njen otac kako bi mi objasnio kako to čine iz ljubavi, i ništa drugo. Međutim, moja oholost mi je priječila da čovjeka saslušam, pa sam se samo okrenuo i protestno otišao.
– Pa to je stvarno lud i ohol postupak sa tvoje strane. Pa u pitanju je tvoja zaručnica, tvoja budućnost – pokušavao sam ga urazumiti i smisliti nešto kako mu pomoći.
Ali to nije sve – rekao mi je drhtećim glasom, i nastavio – Znaš, ja sam ti i zaposlen u njegovoj firmi, a ta njegova kćer mi je direktorica…
Što?! – nisam znao da li bih se smijao ili plakao, ne vjerujući da je to moguće. E za nešto slično još nisam čuo – rekoh mu. Ali ti si svjestan što činiš, a ipak to i dalje činiš!
Ovaj me čovjek svojim postupkom podsjetio na uzvanike iz današnje prispodobe, koji su tako jednostavno precrtali kralja i njegova sina i nisu marili na ČISTU DAREŽLJIVOST, na poziv čiste ljubavi, I ZAPRAVO NA GLAS SAVJESTI… A precrtati takvo što danas uvijek znači iskorijeniti sebe iz životnoga sutra…
To se na kraju dogodi onima koji ne mare, i koji su nemarni za tolike pružene prilike koje im Bog šalje!
ODBIJANJE BOŽJEG POZIVA (danas) ODBIJANJE JE BUDUĆNOSTI!
Zato i kaže na kraju svega Božja riječ: Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.
Sa stranice dominikanci.hr
