Dok čekamo encikliku pape Franje o našoj moralnoj odgovornosti za skrb o prirodi i okolišu, već su se pojavili razni argumenti za i protiv takvog dokumenta, pa izgleda kao da su ideološki okviri za raspravu već određeni. Čini se da gotovo nitko u javnim medijima nije zainteresiran za ono što bi papa mogao podučavati u moralnom kontekstu ovog pitanja. Umjesto toga razglaba se o tome kako bi se enciklika mogla (ili ne) iskoristiti za napredak političkih programa.
Katolici koji se boje da je Papa tajni (ili možda ne tako tajni) radikalni ljevičar, preventivno propituju papine ovlasti u rješavanju pitanja kao što je okoliš. S druge strane, katolici koji se nadaju da je Papa doista radikalan ljevičar, predviđajući encikliku koja bi mogla biti pisana od strane Fonda za obranu okoliša (ili kod nas Orah-a), pa najedanput prihvaćaju ideju da papa doista ima ovlasti učiti, pa čak i obvezati savjest vjernika katolika po pitanju moralne obveze.
Ovo su četiri stvari koje vrijedi imati na umu dok čekamo novu encikliku:
1. Papa ima pravo i odgovornost poučavati, pa čak i obvezati savjest vjernika u istinama predloženih moralnih normi, uključujući i one norme koje se odnose na naše obveze kada se radi o prirodi i okolišu.
2. U skladu s normama utvrđenim u Lumen Gentium-u i drugim relevantnim dokumentima koji se odnose na magisterijski autoritet (uključujući papin), katolici su dužni dati vjerski pristanak normama koje su službeno predložene od strane Svetog Oca. Nema područja morala u kojem papinski edikt ne vrijedi. Papa može govoriti s autoritetom o pitanjima naše moralne odgovornosti da brinemo o okolišu isto kao što može govoriti autoritativno o svetosti ljudskog života, pitanju braka, seksualnog morala i tako dalje.
3. Papa nema posebnih znanja, uvida, odnosno učiteljskih ovlasti koji se odnose na pitanja iz empirijskih činjenica koje se tiču, na primjer, istraživanja fizičara ili biologa, niti se od pape zahtjeva da ima takvo znanje, uvid, ili mudrost. Franjo ne zna jesu li, i u kojoj mjeri, klimatske promjene (u raznim smjerovima) u posljednjih nekoliko desetljeća antropogene- a Bog mu neće reći. Niti zna što bi mogli biti njihovi dugoročni učinci. On (kao i mi) ne može jamčiti za ispravnost stavova bilo kojeg znanstvenika ili skupine znanstvenika. Stav koji donese na temelju onoga što znanstvenici kažu, mogao bi biti krivi.
4. Iako vjernici nisu obvezani podržati Papine pozicije o takvim pitanjima, oni su obvezani na moralne norme koje on predlaže. Tako, na primjer, zamislite da papa u nekoj enciklici napiše da trudnice ne bi trebale uzimati ibuprofen (što bi mogle učiniti zbog glavobolje ili zubobolje), jer to bi moglo izazvati smrt djeteta, a tu je i osnovna moralna odgovornost ne izazvati smrt djeteta u bilo kojoj fazi razvoja. Činjenica kako netko ne mora vjerovati da je ibuprofen abortivan (jer postoje vrlo dobri razlozi za to) ne utječe na valjanost norme protiv onoga što bi moglo uzrokovati smrt nerođenog djeteta, niti mijenja autoritet pape u poučavanju te norme koja obvezuje sve vjernike. Dakle, to što se ne slažete s papom oko pitanja empirijske činjenice je li ibuprofen abortivan ili ne, ne znači kako se ne slažete s njegovim naukom da dijete ima pravo na život.