Draga braćo i sestre, danas slavimo sveti Grad, svoju buduću domovinu, nebeski Jeruzalem; tamo Gospodina zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; a onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom. Tako je današnju svetkovinu opisalo Predslovlje koje ćemo kasnije moliti. A kroz nekoliko trenutaka ispovijedit ćemo i svoju vjeru po primjerku simbola vjere koji su nam predali sveti oci. U tom Vjerovanju Crkve ispovijedamo i vjeru u općinstvo- zajedništvo svetih. Mi vjerujemo u zajedništvo svih Kristovih vjernika: onih na zemlji, to smo mi, putnici koji vojujemo u zemaljskoj Crkvi, vjerujemo također u zajedništvo s onima koji su još uvijek u fazi čišćenja i trpe zadovoljštinu za svoj zemaljski život i na koncu u zajedništvo svih svetih nebesnika koji se nalaze u proslavljenoj Crkvi a koje danas na poseban način slavimo. U svom promišljanju krenut ću od ovih posljednjih.
U zajedništvu proslavljene Crkve nalaze se svi oni koji su sveto živjeli na zemlji ili koji su nakon faze čišćenja zaslužili ući u nebesku slavu. To nisu samo oni koji imaju svoj posebni dan u liturgijskom kalendaru Crkve nego su to svi oni koji se nalaze u nebu – tamo je zasigurno i puno naših predaka. Tko god završi u raju taj je svet jer samo će čisti Boga gledati kaže današnje evanđelje.
Smijemo se sada zapitati slavimo li danas ovu svetkovinu svih svetih poradi samih svetaca ili poradi nas samih. Usudio bih se reći kako naše slavlje svih svetih samim svetcima ne čini neku posebnu korist. Oni sve naše čašćenje predaju Bogu i u njemu se jedino vesele. Svetkovina svih svetih najviše je poradi nas samih i to iz tri razloga. Na prvom mjestu tu je prijateljevanje sa svetima. Slaviti svetce podrazumjeva žudnju da budemo u zajedništvu s njima. To ćemo najviše postići ako prema njima budemo imali prijateljski odnos. U Crkvi je toliko svetaca da uvijek možemo izabrati onoga koji nam je u datom trenutku najsličniji. Ja sam mogu posvjedočiti kako mi je poticajan i ohrabrujuć prijateljski odnos koji sam izgradio s nekim svetcima puno pomogao u raznim životnim situacijama. Izdvojio bih ovdje samo neke npr. Sveta Mala Terezija, blaženi kardinal Stepinac i naravno naš đurđinski sin sluga Božji otac Gerard Tomo Stantić. U određenim životnim situacijama mogao sam gotovo na fizički način osjetiti njihovu blizinu te mi je primjer njihova života bio poticaj da i ja nastojim činiti tako. Mi nikad ne možemo biti kopija nekog svetca ali možemo primjere koje nalazimo u njihovu životu pokušati ostvariti u svojemu.
Na drugom mjestu svetce slavimo zbog njihog poslanja koje su vršili na zemlji. Svetci nisu oni koji su činili velika djela, nego oni koji su činili mala djela ali s velikom ljubavlju. Sve su činili kao da čine Kristu samome. Stoga su nam oni primjer kako naše svakodnevne dužnosti trebamo s ljubavlju prihvaćati i dati sve od sebe da ih izvršimo kao da to činimo Kristu samome. Primjerice – domaćica će skuhati ručak kao da joj je gost sam Krist, student će pripremiti ispit kao da će ga sam Krist ispitivati, stariji će trpjeti svoju bol sjedinjujući se s Raspetim Kristom.
Na trećem mjestu tu je zagovor svetih – tko nas može u nebu bolje zagovarati od onih koji su sve ovo što mi sada prolazimo već doživjeli u svome zemaljskom životu. Oni su čitav svoj zemaljski život posvetili na službu bližnjemu i stoga nas, svoje bližnje, ne zaboravljaju ni u nebeskoj slavi. Zato i molimo Gospodina u Rimskom kanonu prije pretvorbe, nakon što nabrojimo niz imana apostola i prvih mučenika Crkve, – da nam Gospodin po njihovim molitvama i zaslugama bude u životu bedem i zaštita.
Dakle svetkovina Svih svetih prije svega nama je na korist jer nas želi podsjetiti na naš temeljni poziv – a to je poziv na svetost – budite sveti kao što je svet Otac vaš nebeski. Tko postaje svet? Onaj koji, kako kaže psalmist, ima nedužne ruke, ne predaje se ispraznosti i ima čisto srce. A oni koji su čista srca Boga će gledati. Ako je srce čisto sve je čisto i tada će nam se i Gospodin očitovati u slavi te ćemo biti njemu slični. Blaženstva koja smo čuli u evanđelju životni su program čovjeka koji želi postati svet. Potražimo kad dođemo kući još jednom ovaj evanđeoski ulomak koji smo danas čuli i pokušajmo zastati i preispitati sebe uz pomoć blaženstava. Možemo li ih primjeniti na naš život? Ostvarujemo li ih u svojemu životu?
Draga braćo i sestre, na početku sam spomenuo tri stanja Crkve- putujuću ili vojujuću (ratničku), proslavljenu i pročišćujuću. Ova pročišćujuća nalazi se između vojujuće i proslavljene. Nakon svetkovine svih svetih slavimo Dušni dan. Dušni dan slavimo kako bi nas Crkva podsjetila na našu obvezu prema pokojnim pretcima. Kao što su mnogi naši pretci u nebeskoj slavi, tako su zasigurno mnogi još uvijek u fazi čišćenja u čistilištu. Kako bismo njegovali pravo zajedništvo cjelokupne stvarnosti Crkve na koje nas poziva svetkovina Svih svetih dužni smo upućivati molitve, činiti žrtve i djela milosrđa za naše pokojne. Neka nam pogled na grob bude podsjetnik na žudnju tijela koje tu počiva – a to je u uskrslomu tijelu ugledati Spasiteljevo Lice.
Na koncu, draga braćo i sestre, ovo zajedništvo između tri stanja Crkve – Crkve vojujućih, trpećih i svetih najvidljivije je u slavlju Svete misne žrtve. U svetoj Misi imamo predokus novog Jeruzalema koji opisuje sv. Ivan u prvom čitanju. Gospodin nam je toliko milostiv te nam je dao da već na zemlji možemo okusiti rajski život. Lijepo je to rekao naš blaženi kardinal Stepinac: “Ima li raja na zemlji, to ga i svećenik i vjernik nalaze u Svetoj Misi”. Sada, u ovoj euharistiji, cijelo je nebo pristuno – svi smo se sastali slaviti Gospodina. Ovdje među nama je sada nepregledno mnoštvo anđela i svetih koji kliču zajedno s nama Kralju Kraljeva. Kamo ide zemaljski kralj tamo ide i cijela njegova pratnja. Isto je tako s Kraljem svih Kraljeva, Gospodinom Isusom, dok on po svećenikovim rukama silazi na oltar cijelo ga nebo prati – govorila je sveta Terezija Avilska. Pridružimo se tomu zajedništvu u najvećoj molitvi koju možemo uputiti Gospodinu a to je pobožno sudjelovanje u svetoj misnoj žrtvi. I na zemaljskom dakle putu možemo na duhovni način uživati zajedništvo sa svetcima.
Draga braćo i sestre zaključimo ovo promišljanje molitvom iz već spomenutog Rimskog kanona: “Primi i nas Gospodine u zajednicu svojih svetih, ne po našim zaslugama nego po obilju svoga praštanja.” Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
