Reakcije na papinu posinodalnu pobudnicu Amoris laetitia ne jenjavaju, pa danas prenosimo neke odlomke iz članka velikog katoličkog intelektualaca Roberta de Mattei-a objavljenog u Corrispodenza Romana, a kod nas prevedenog na blogu Splendor Domini gdje možete naći cjelokupni tekst.
“Apostolskom pobudnicom ‘Amoris laetitia’ od 8. travnja 2016., papa Franjo službeno se izjasnio o problemima bračnoga morala o kojima se diskutira već dvije godine.
(….)
U tjednima koji su prethodili postsinodalnom pismu, umnožili su se javni i privatni interventi kardinala i biskupa kod Pape, s ciljem sprječavanja promulgiranja jednog dokumenta punoga zabluda koje su otkrivali mnogobrojni amandmani, koje je na nacrt dala Kongregacija za nauk vjere. Franjo nije odstupio, nego je, kako se čini, zadnju izmjenu pobudnice, ili barem nekih ključnih odlomaka, povjerio teolozima od svoga povjerenja koji su pokušali reinterpretirati sv. Tomu Akvinskog u svjetlu hegelovske dijalektike.
Otuda je izašao dokument koji nije dvosmislen, nego jasan- u svojoj neodređenosti.
(….)
Činjenica je sljedeća: zabrana pričesti za rastavljene koji su ponovo civilno vjenčani više nije apsolutna. Papa ne dopušta pričest rastavljenima kao opće pravilo, ali je niti ne zabranjuje. Kardinal Caffarra je protiv Kaspera naglasio: ‘Ovdje se dotiče doktrina. Neizbježno. Može se reći da se to ne radi, ali to se radi. I ne samo to. Uvodi se običaj koji dugoročno neće samo među kršćanima ustaliti ideju da nema apsolutno nerazrješivog braka. To je sigurno protiv Gospodinove volje. O tomu nema sumnje’ (Intervju za ‘Il Foglio’, 15. ožujka 2014.).
Za teologiju prakse ne vrijede pravila, nego konkretni slučajevi. A ono što nije moguće apstraktno, moguće je konkretno. Međutim, kako je dobro primijetio kard. Burke: ‘Ako bi Crkva dopustila primanje sakramenata (makar u samo jednom slučaju) osobi koja se nalazi u neregularnoj situaciji, to bi značilo ili da brak nije nerazrješiv i time da ta osoba nije u stanju preljuba, ili da sveta pričest nije zajedništvo u Tijelu i Krvi Kristovoj, koja naprotiv iziskuje ispravnu dispoziciju osobe, tj. kajanje za teške grijehe i čvrstu nakanu više ne griješiti’ (Intervju A. Gnocchija, ‘Il Foglio’, 14. listopada 2014.).
Također, izuzetak je određen da postane pravilo jer je kriterij pristupa k pričesti u pobudnici ‘Amoris laetitia’ prepušten ‘osobnom razlučivanju’ pojedinaca. To se razlučivanje događa ‘slučaj po slučaj’ preko razgovora sa svećenikom, u nutarnjem ‘forumu” (§ 300). Ali koji će se to pastiri duša usuditi uskratiti pristup k pričesti ako ‘nam samo evanđelje kaže ne sudimo i ne osuđujemo’ (§ 308), i ako je potrebno ‘sve integrirati’ (§ 297), i ‘vrjednovati konstruktivne elemente u onim situacijama koje još ne odgovaraju ili više ne odgovaraju [crkvenom] nauku o braku’ (§ 292)?
Pastiri koji bi se željeli referirati na crkvene zapovijedi riskirat će, prema pobudnici, da se ponašaju ‘kao kontrolori milosti, a ne kao moderatori’ (§ 310).
(….)
Prema katoličkom moralu, okolnosti, koje čine kontekst u kojem se događa čin, ne mogu mijenjati moralnu kvalitetu činâ niti intrinzično zao čin obrnuti u dobar i pravedan. Nauk o moralnim apsolutima i o ‘intrinsece malum’ ‘Amoris laetitia’ rastvara u ništa. Pobudnica se prilagođava ‘novom moralu’ koji je osudio Pio XII. u brojnim dokumentima i Ivan Pavao II. u ‘Veritatis splendor’. Situacijski moral prepušta okolnostima i u konačnici subjektivnoj savjesti čovjeka da određuje što je dobro, a što loše. Izvanbračni spolni odnos ne promatra se kao po sebi nedopušten, nego se- ukoliko je čin ljubavi- vrjednuje prema okolnostima.
Općenitije govoreći, zlo ne postoji po sebi kao što ne postoji teški ili smrtni grijeh. Izjednačavanje osoba u stanju milosti (‘regularne’ situacije) i osoba u stanju trajnoga grijeha (‘neregularne’ situacije) nije samo lingvističko: čini se da se uklapa u luteransku teoriju o čovjeku koji je ‘simul iustus et peccator’, koja je osuđena na Tridentskom koncilu u Dekretu o opravdanju (DH, 1551-1583).
Poslijesinodalno pismo ‘Amoris laetitia’ puno je gore od govora kard. Kaspera iz veljače 2014., protiv kojeg se s pravom usmjerilo toliko kritike u knjigama, člancima i intervjuima. Kardinal Kasper je postavio neka pitanja. ‘Amoris laetitia’ nudi odgovor: otvara vrata razvedenima koju su ponovo civilno vjenčani, kanonizira situacijski moral i uvodi proces normalizacije za sve oblike suložništva ‘more uxorio’.
S obzirom na činjenicu da novi dokument ne spada u nezabludivo redovito Učiteljstvo, preostaje nadati se da će biti predmet temeljite kritičke analize crkvenih teologa i pastira, ne utvarajući si da se na nj može primijeniti ‘hermeneutika kontinuiteta’.
(….)
Svakako preporučujem cijeli članak koji možete čitati ovdje
