Nedavno sam čitao neke nagovore Ivana Pavla II. sa duhovnih vježbi koje je održao za studente sveučilišta u Krakovu 1972., još dok je bio kardinal Karol Wojtyla. U jednom od tih razgovora spomenuo je pismo koje je dobio od velikog prirodnog znanstvenika. Evo što mu je taj znanstvenik napisao:
„Uglavnom ne nalazim Boga na putovima svoje znanosti. Ali postoje trenuci – najčešće naspram veličanstvenosti prirode, na primjer ljepote planina – kada se dogode i neobične stvari: ja, koji ne pronalazim Boga na stazama svoje znanosti, u takvim trenucima, osjećam da Bog postoji! I tada počinjem moliti.“
O ovome želim razgovarati s vama danas popodne. Ovo je nešto što jako zabrinjava.
Zašto tijekom znanstvenog rada ovaj dobri čovjek nije mogao pronaći Boga? Kako to da, kad je bio u svom laboratoriju ili radio eksperimente u prirodnom svijetu, ovaj veliki znanstvenik nije mogao otkriti da Bog postoji? Zašto svoj znanstveni rad nije smatrao vrstom molitve, nečim ugodnim što može Bogu prikazati?
Drage moje sestre i braćo, nije mogao jer smo dopustili da Svemogući Bog ostane u sjeni našeg znanstvenog i intelektualnog života – potisnuli smo ga iz visokog obrazovanja i naše kulture općenito.
Eliminirali smo Boga iz svih procesa kojima tražimo znanje o sebi i svom svijetu. Bog više nije faktor u izradi naših metodologija. Stoga Boga nema među našim zaključcima.
Ova činjenica duboko utječe na svijet u koji ulazite, draga moja mlada braćo i sestre.
Ulazite u kulturu u Americi i na Zapadu koja je sve više sekularizirana i dekristijanizirana.
Moćni interesi djeluju već desetljećima, nastojeći izbrisati utjecaj – pa čak i sjećanje na kršćanske korijene zapadne civilizacije. Bog je pomračen ne samo u znanosti, već i u našim zakonima i javnoj politici, u našoj umjetnosti i književnosti, u našim školama i medijima.
Cilj je, kažu zagovornici ovog napora, doći do postkršćanskog društva.
Oni slikaju prekrasan svijet, oslobođen ovisnosti o Bogu ili praznovjerja i magijskog razmišljanja. Zamišljaju društvo kojim upravlja razum i tehnologija, posvećeno individualnoj slobodi i težnji za materijalnom udobnošću. Oni zamišljaju društvo u kojem ne bi bilo potrebe zamarati se definiranjem dobrog života ili pravljenjem razlika među nizom religija, kultura, stilova života i gledišta koja nalazimo u modernoj metropoli.
Sada vjerujem da je ovaj cilj sekularnog, postkršćanskog društva zavodljiva iluzija i zamka. Ali to je tema za drugi razgovor u neko drugo vrijeme.
Danas popodne samo želim naglasiti da će vam ovaj način razmišljanja biti izazov, dragi studenti. Ali to čini područje vašeg kršćanskog svjedočenja i poslanja. Ovo je sredina u kojoj ste pozvani naviještati Krista kao njegovi učenici.
Iz govora nadbiskupa Los Angelesa José H. Gomeza studentima Thomas Aquinas College u Santa Paula, California
