…nedavna studija otkrila je da prosječno katoličko dijete u državnoj školi (SAD) gubi svoju vjeru do četvrtog razreda!
Kardinala Johna Henryja Newmana jednom je kolega biskup upitao kakvo bi mjesto laici trebali imati u Crkvi, a Newman mu je odgovorio: „Crkva bi bez njih izgledala glupo“. Ovaj neuobičajeni lakonski odgovor za Newmana dovodi nas do sljedećeg pitanja: Ako bi Crkva izgledala glupo bez laika, kakva bi vrsta laika doprinijela njezinoj izgradnji i učinkovitosti? Newman nam jasno kaže:
„Želim laike, a ne arogantne osobe, prenagljene u govoru i prepirljive, već ljude koji poznaju svoju religiju, koji u nju ulaze, koji točno znaju gdje stoje, koji znaju do čega drže i do čega ne drže, koji dobro poznaju svoju vjeru, da o njoj mogu dati račun, koji znaju toliko o povijesti (svoje vjere) da je mogu braniti. Želim inteligentne, dobro poučene laike“.
I što će postići takvi „dobro poučeni laici”? Ostvarit će sljedeće:
„steći ćete pravo samopouzdanje koje Vam je toliko potrebno. Tada nećete čak ni doći u napast osloniti se na druge, udvarati se političkim strankama ili određenim ljudima; prije će se Vama morati udvarati. Više nećete biti potišteni ili razdraženi… Pronalazit ćete poteškoće na Vašem putu, prozivat će Vas pogrdnim imenima, neće Vam se vjerovati, postupat će se s Vama nepravedno. Past ćete, ali ćete biti mirni i strpljivi, jer znate da je neznanje korijen svake malenosti“.
Kako potaknuti ove „dobro poučene laike“ da provedu “novu evangelizaciju“ – življenje i propovijedanje Evanđelja u nekoć kršćanskim zemljama? Sigurno imamo odgovor u Newmanovu osnivanju Katoličkog sveučilišta u Irskoj, ali isto tako (pa čak i posebno) u njegovom osnivanju Oratorija u Birminghamu, često nazivane „zjenicom njegova oka“.
Obrazovni projekt, međutim, uvijek je smješten unutar određenog kulturnog i političkog miljea. Istodobno s Newmanom, u ovim krajevima, susrećemo vatrenog i strastvenog Johna J. Hughesa, prvog nadbiskupa New Yorka, koji je štitio svoje stado u vrijeme opsade opakog protukatolicizma, navodeći ga da izjavi, bez straha od proturječja: „došli su dani… u kojoj je škola potrebnija od crkve“.
John Lancaster Spaulding, biskup Peorije od 1876. do 1908., također je tvrdio: „Bez župnih škola, nema nade da će se Crkva moći održati u Americi“. Biskupi našeg naroda su to vrlo dobro razumjeli kada su na svom plenarnom saboru 1884. odredili osnivanje katoličkih škola u svakoj župi, s ciljem da svako katoličko dijete bude u katoličkoj školi. Taj cilj nikada nismo u potpunosti postigli, ali smo se približili – dok nismo izgubili osjećaj za smjer.
Dok su se biskupi u Sjedinjenim Američkim Državama borili protiv napada fanatičnih protestanata, vječno pronicljivi Newman kopao je dublje i otkrio još uznemirujući fenomen u svojoj propovijedi „Nevjera budućnosti” (pod „nevjerom“ je mislio nedostatak vjere u transcendentno).
Objasnio je da je uvijek je bilo ateista; no rađalo se nešto drugačije: „Pojedinci su iznosili takve ideje, ali to nisu bile aktualne i popularne ideje. Kršćanstvo još nikada nije imalo iskustvo nereligioznog svijeta… Razmotrite kakav je bio rimski i grčki svijet kada se pojavilo kršćanstvo. Bio je pun praznovjerja, ali ne i nevjere“.
I pogledajte što se dogodilo sto pedeset godina kasnije! Novi oblik protukatolicizma, ne protestanti protiv katolika, nego žestoki sekularisti protiv svih vjernika, usmjeren je prema nama katolicima s posebnim otrovom: dakle, vandaliziraju se naše institucije; FBI nadzire naše crkve; organi reda i pravosuđa uznemiravaju vjerne katolike. Institucionalno suprotstavljanje neće pomoći. Katolički nagon prema asimilaciji 40-ih i 50-ih doveo nas je u ovu zbrku. Istini za volju, Crkva u Americi nikad nije bila kontrakulturna i stoga je proizvela previše Bidena i Pelosica.
Trenutačni napadi na Crkvu i njezin nauk još su pogubniji od onih napada iz devetnaestog stoljeća, šire se kroz krajnje neprijateljske i bezbožne, takozvane “javne” škole, dok su djeca izložena svim mogućim izopačenostima i ludostima. Doista, nedavna studija otkrila je da prosječno katoličko dijete u državnoj školi gubi svoju vjeru do četvrtog razreda!
Stoga bi svaki svećenik i biskup trebao upozoriti roditelje da ne bi trebali slati dijete u državnu školu, jer to ugrožava njihovu dušu. Naravno, to znači da je potrebno osigurati da autentične katoličke škole budu dostupne i pristupačne, a isto tako dovodi u pitanje prioritete mnogih roditelja koji se ne brinu da njihovi sinovi i kćeri dobiju katoličko obrazovanje.
Nadalje, naša situacija zahtijeva da budemo proaktivni u zaštiti katoličkog identiteta naših škola od bilo kakvih neodobrenih upada. Povijesno gledano, totalitarne snage uvijek prvo napadaju naše škole.
Da, katoličke škole danas su potrebnije nego ikada prije u našoj povijesti, ali škole koje su odlučne da formiraju pravovjerne katolike, kojima je ugodno biti drugačiji. Trenutačna agresivna sekularizacija može se zadržati i čak preokrenuti samo ako je Crkva u stanju ponuditi svojim članovima alternativnu viziju života i ono što sociolozi nazivaju održivom subkulturom (zapravo, katolička subkultura je prava kultura, dok ono što današnje društvo nudi ne može se nazvati kulturom).
U biti, to je ono što je sveti Benedikt učinio dok je dekadentna rimska kultura bila na izdisaju, a njegova alternativna vizija spasila je ne samo Crkvu nego i Zapadnu civilizaciju. Glavni nositelj te obnove bilo je redovništvo koje je posvuda osnivalo škole. Ono što se pojavilo u relativno kratkom roku bio je slavni srednji vijek – doba vjere – s dobrom, istinitom i lijepom znanošću koja je proizvela obilje veličanstvenih književnih djela, umjetnosti, glazbe i arhitekture – i tisuće svetaca.
Vjernici moraju biti uvjereni – a zatim moraju uvjeriti i sve ostale – da su oci Drugog vatikanskog sabora imali pravo kada su izjavili u Gaudium et spes: „Bez Stvoritelja nestaje stvorenje“ (br. 36). Povijest podupire tu tvrdnju. Pogledajte samo krvoproliće svakog bezbožnog pokreta modernosta od Francuske revolucije do Meksičke revolucije i Španjolskog građanskog rata do ubilačkih kampanja nacista i komunista.
Bi li kardinal Newman bio iznenađen ovim što sam upravo ispričao? Ili bi rekao da je sve ovo logičan zaključak onoga što je vidio stoljeće i pol ranije? Što se nas tiče, možda mnogi nisu u iskušenju očajavanja? To bi, međutim, bio pogrešan odgovor. Kao što je rekla sveta Terezija Avilska: „Svijet je u plamenu… Želite li ga ugasiti?“.
Dugo smo kroz naše škole gasili taj plamen. Moderni pape su to vidjeli.
Poruka pape Pavla VI. Crkvi u Sjedinjenim Američkim Državama povodom dvjestogodišnjice djelovanja, sadržavala je pohvale američkom katoličkom školskom sustavu i ohrabrenje da se nastavi započetu tradiciju: „Snaga Crkve u Americi je u katoličkim školama“.
Poštovanje pape Ivana Pavla II. prema američkom katoličkom školskom sustavu bilo je očito u njegovoj video poruci Nacionalnoj katoličkoj obrazovnoj udruzi davne 1979., u kojoj se nadao dati „novi poticaj katoličkom obrazovanju na cijelom golemom području Sjedinjenih Američkih Država… katolička škola mora ostati privilegirano sredstvo katoličkog obrazovanja u Americi… vrijedan najveće žrtve”. Katoličko školstvo nazvao je „srcem Crkve“.
Papa Benedikt XVI. posvetio je cijeli govor katoličkom obrazovanju tijekom svog pastoralnog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama 2008. godine. Posebno je važan jedan odlomak:
„Katoličko obrazovanje je izvanredan apostolat nade, koji nastoji odgovoriti na materijalne, intelektualne i duhovne potrebe više od tri milijuna djece i učenika. Također pruža vrlo hvalevrijednu priliku cijeloj katoličkoj zajednici da velikodušno pridonese financijskim potrebama naših institucija. Mora se osigurati njihova dugoročna održivost. Dapače, treba učiniti sve što je moguće, u suradnji sa širom društvenom zajednicom, da katoličke institucije budu dostupne ljudima svih društvenih i ekonomskih slojeva. Nijednom djetetu ne smije biti uskraćeno pravo na obrazovanje u vjeri, što zauzvrat doprinosi formiranju duše nacije“.
Ponekad čujemo kako se “starije generacije” slažu da su katoličke škole bile učinkovite u “dobra stara vremena”, ali više ne toliko. Ali uzmite u obzir ove činjenice:
Kod milenijskih katolika (generacija Y) koji su pohađali katoličke škole postoji sedam puta veća vjerojatnost da će doći na tjednu misu nego kod odraslih milenijalaca koji su pohađali javne škole.
Otprilike 51 posto onih koji su zaređeni za svećenike pohađalo je katoličku osnovnu školu, a 43 posto katoličku srednju školu.
Muškarci koji su pohađali katoličku srednju školu češće razmišljaju o svećeničkom pozivu.
Tri puta je vjerojatnije da će žene koje su pohađale katoličku osnovnu školu razmišljati o tome da budu redovnice.
Za maturante katoličke škole vjerojatnije je da će se svakodnevno moliti, češće ići u crkvu, zadržati katolički identitet kao odrasli.
Ako su naše škole toliko potrebne za dobrobit Crkve, nije potrebno spominjati da održavanje katoličke škole nije isključiva ili čak primarna odgovornost roditelja; prema nauku i pravu Crkve odgovornost je cijele katoličke zajednice. Stoga je očekivan i potreban velikodušan angažman svakoga župljanina, odnosno ako smo zauzeti za opstanak i rast Crkve u svome mjestu i vremenu.
Siromašni imigranti izgradili su naše katoličke institucije u kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću, dok ih mnogi bogatiji katolici našeg stoljeća ne mogu – ili ne žele – održavati. Ta žalosna činjenica traži ozbiljan ispit savjesti.
S lošim stanjem javnog obrazovanja koje je sada gotovo općepriznato, potrebno je da naše katoličke škole u doglednoj budućnosti budu mjesto za formiranje ozbiljnih vođa, kako akademski tako i moralno. Moramo biti odlučni da naše škole proizvode prave kontrakulturne intelektualce.
Dragi moji prijatelji, moramo oživjeti ono što ja volim zvati „Duh 1884.“, u kojem su biskupi naše nacije uputili svoj jasan poziv da svako katoličko dijete ima katoličku školu. Prije nekoliko desetljeća, Thomas Merton upozoravao je katolike da ne podvrgavaju djecu ateističkim državnim školama i time dopuste da „njihova djeca odrastaju u skladu sa standardima civilizacije hijena”.
