Suočeni s moralnom destrukcijom čovjeka i rodnom ideologijom, koja se urezuje u raspadajući karakter naše nacije i programe mnogih škole, čini se da je kler, uglavnom, misteriozno izbrisao svaku prijetnju iz homilija, predavanja i svojih djela. Je li to odbacivanje njihove svete zakletve da brane moralni nauk Crkve? Je li to iz straha? Bez obzira na to, čini se da je velika tišina zadesila župe diljem zemlje.
U međuvremenu se mračni put progresivnih ideologija razgranao u sve više crkvenih „arterija“, čak i do najviših crkvenih velikodostojnika. Kardinali Gerhard Marx iz Njemačke i Jean-Claude Hollerich iz Luksemburga nedavno su izjavili da crkveni nauk o homoseksualnosti možda više nije točan. Naime, Hollericha je papa Franjo imenovao da nadgleda proces pripreme Sinode o sinodalnosti.
Deseci tisuća katolika nastavljaju se okupljati u biskupijama diljem svijeta u dvogodišnjoj „pripremnoj fazi savjetovanja” kako bi razmijenili misli i ideje o budućoj Crkvi. Uzimajući u obzir ogoljenu katehezu kojoj smo svjedoci u posljednjih pola stoljeća, strah me i pomisliti što se nazire na kraju Sinode u jesen sljedeće godine.
Očekuje se da će u listopadu 2023., na početku skupštine, Hollerich predstaviti izvješće o stavovima katolika diljem svijeta. Nedavno je kardinal rekao kako: „U Novom zavjetu uopće nema homoseksualizma. Raspravlja se samo o homoseksualnim činima, koji su u određenoj mjeri bili poganski kultni čini. Koji su po naravnom (zakonu) bili zabranjeni. Vjerujem da je vrijeme da napravimo reviziju u temeljima toga nauka”.
Hoće li konačni dokument sadržavati prijedlog za normalizaciju i potporu homoseksualnog čina u Katoličkoj crkvi? Iako su zli manipulatori moralne doktrine vrebali u Crkvi već neko vrijeme, oni nisu u fokusu ovog članka. Umjesto toga, zabrinjavajući znak je šutnja klera i ne odaziv na krizu rastuće svjetske agende.
Je li neskriveni porast bezboštva nešto što je pobijedilo kler? Zašto je većina klerika izabrala šutnju umjesto da vodi svoje stade kroz krizu? Zašto svi svećenici nisu spremni energično raditi na zaštiti školske djece svojih župa?
Vjernoj starijoj generaciji danas bi bilo slomljeno srce zbog mase svećenika koji zanemaruju zaštitu mladih, onih koji mašu bijelim zastavama i odbijaju se popeti na Golgotu. Isus se okrenuo prema Jeruzalemu i bio ubijen; većina današnjeg klera prepustila se utjecaju svijeta i večeras će udobno položiti glave na jastuke.
Ne tako davno svećenici su trebali biti žrtve i mučenici, ljudi koji su u potpunosti predali svoje živote Bogu dok su se suočavali s razvratnim ponašanjima, iskrivljenim ideologijama i podivljalim zlom. Njihovi životi bili su neka vrsta svetog iskupljenja kako bi njihovo stado bilo zaštićeno. Budući da su sveti svećenici shvaćali ovu reparativnu ulogu stoljećima, najbolji od njih pretrpjeli su smrt, tako da su bili odbačeni i podvrgnuti mukama. Hrabrost je sveto i drevno naslijeđe svetih svećenika; koje se do ovog časa prenosila s koljena na koljeno.
Svećenici mučenici nasljeđuju i preuzimaju izazove i probleme jedinstvene za generaciju u kojoj su rođeni. Primjerice, sv. Grgur Veliki se suprotstavio raznim skupinama barbara, a sveti Irenej je suprotstavio gnosticima nakon što je gledao kako mučenik sv. Polikarp propovijeda poganskim Rimljanima mrskog Krista, te kako biva spaljen na lomači. Jednom riječju, svećenici su uvijek preuzimali na sebe grijeh koji se nazirao neposredno pred njima.
Sveti Ignacije Lojolski govorio je o agendo contra (kontra djelovanju) kojem se svećenici moraju podvrgnuti da bi oponašali Kristovo poniženje i umiranje. Svećenikova demonstracija hrabrosti i njegova spremnost da pati u odbacivanju grijeha svoga vremena njegovo je najživopisnije svjedočanstvo o raspetoj ljubavi. Kada katolički roditelji vide svog župnika kao zaklanog jaganjca, onoga koji je spreman dosljedno se boriti protiv današnjih otrovnih plinova koji guše njihovu djecu, vidjeti će Isusa Krista u njemu. I boriti će se uz takvog čovjeka.
Mučeništvo za današnjeg svećenika je događaj koji predstavlja borbu protiv ovog seizmičko – ideološkog prevrata morala. Nažalost, zato što se tako malo klerika odlučilo angažirati – i u tome su ostali bezglasni – dok nebrojeni katolički laici danas u potpunosti podržavaju „brigu o afirmaciji roda”, tranziciju spolova, homoseksualni brak i, naravno, upotrebu kontracepcijskih sredstava. Neki od najopasnijih ljudi na svijetu u pogledu borbe za pobačaj, eutanaziju i woke pokret su rimokatolici.
Očito traje duga zima u našoj Crkvi koja se urušava. Po prvi put u povijesti kršćanstva, emocije su dobile prednost nad razumom u moralnom području, a mladi katolici masovno bježe iz Crkve. Ovo je nedvojbeno loša vijest.
Kad bi se današnji mladi pridržavali ustaljene moralne doktrine – ili bi s drugima podijelili ono što su njihovi roditelji i bake i djedovi mislili o životu i braku – trpjeli bi patnje u današnjem društvu. Nepopustljivi utjecaj svijeta koji se brzo širi bi ih otuđio i mrzio jer vjeruju u Božje upravljanje čovjekom. Bili bi ostavljeni sami za pokolj.
Srećom, u ovoj točki vremena ostaje određeni broj svećenika heroja, onih koji su voljni raditi kako bi se bez pohvala suočili s ovom promjenjivom sjenom novih moralnih kodeksa. Prepoznati ćete ih po njihovoj velikodušnosti, budnosti i proročkom glasu. Ovi radosni svećenici zagovornici su današnjih vjernika koji su siročad. Njihova snaga nije njihova; to im je Bog dao. U skladu s time, ovi ljudi znaju da su zaređeni da postanu mučenici – što oni razumiju nije spojivo s šutnjom tijekom ovih mračnih dana.
„Ja sam pastir dobri, Pastir dobri daje život svoj za ovce“ (Iv 10, 11). Instinktivno govoreći, dobri pastir nema problema s opasnostima i mržnjom svijeta. Ne boji se jer je vezan za svoju obavezu da spašava duše. Pastir čuva svoje stado; što označava njegov identitet.
Možda ovaj komentar nudi temeljni razlog zašto su svećenici otišli djelovati u „podzemlje“, a čini se da postoji tako malo svećenika heroja. Evo što mi je rekao jedan svećenik:
„Kada sam prije dvadeset godina postao svećenik i počeo propovijedati o moralnim doktrinama, strah je mogao biti: „Što će misliti moji župljani; kako će moji župljani podnijeti moju homiliju o kontracepciji ili homoseksualnosti?” Danas je pitanje: „Što će moj biskup reći — kako će se odlučiti nositi sa mnom ako propovijedam o homoseksualnosti. Što će papa reći? Što će on učiniti?“ Mislim da je pomak ovakav – prije dvadeset godina postojao je strah od javnosti. Danas postoji strah od vodstva u našoj Crkvi“.
Da bi se plima povijesti odmaknula od dekadencije prema milosti, ostaje nam samo jedna opcija. Plahi svećenici moraju prihvatiti križ razbijajući svoje samonametnute okove koji su bili formirani kroz takozvanu „razboritost“, kukavički strah od svijeta i prekinuti naviještati homilije kojima su zadovoljavali svoje deformirane župljane. Moraju prestati gledati samo u svoga biskupa i početi izvijati vratove kako bi nadnaravno gledali u lice Boga. Umjesto da razmišljaju o negativnim posljedicama koje bi njihov biskup mogao nametnuti za iskrenu homiliju, ovi svećenici bi trebali bolje razmotriti stanje svoje duše.
I na kraju, dragi svećenici, prisjetite se jednostavnih riječi vašeg sveca zaštitnika, sv. Ivana Vianneya, koji je rekao: „Ne pokušavajte ugoditi svima. Pokušajte ugoditi Bogu, anđelima i svecima – oni su vaša javnost”. Razmislite o tome da utisnete ovih četrnaest riječi u svoju dušu.
Preostali vjerni katolički laici molite se i postite za vaše svećenike. Tražimo veličanstvene duhovne očeve koji su spremni boriti za nas. Do tada, protiv naše djece bjesni rat. Svećenici, ovo je Vaše mučeništvo.
