Mnogim čitateljima poznata je priča o sv. Nikoli iz Mire na Nicejskom saboru. Rečeno je da se svetac, kada je čuo Arija kako govori krivovjerje, toliko razbjesnio da je došao do Arija i udario ga u lice. Takvo ponašanje ne treba oponašati niti poticati, ali ima nešto vrijedno divljenja u tome. Možda sv. Nikola nije mogao kontrolirati svoju narav, ali je, barem ozbiljno, shvatio dogmu i kako bi dogmatsko krivovjerje moglo isprazniti kršćanstvo od svakog smisla, ljepote i dobrote. Doživljavao je dogmu kao nešto oko čega se vrijediti boriti.
Sada se ta priča može činiti malo izvan tijeka događaja u svijetu. Međutim, zapravo je savršeno prikladna za jučerašnju svetkovinu – ne samo zato što se tiče Trojstva, već zato što ističe važnost same dogme.
I danas crkveni liturgijski kalendar obilježava i slavi povijesne događaje kršćanstva: Božić, Prikazanje, Uskrs, Uzašašće, Duhove itd. Lakše nam je o tome razmišljati jer se dogodilo u našem svijetu i uključivalo je ljude poput nas. Možemo pokazati mjesto i zamisliti scenu. Ali jučerašnja gozba nije događaj. Riječ je o dogmi, a u tome je uvijek teže govoriti. Stoga bismo se možda trebali zadržati na važnosti same dogme i našem slavljenju iste. Moramo naučiti cijeniti, kao što je sv. Nikola činio, dramu u dogmi.
Mnogim će se ljudima, uključujući mnoge katolike, ovih dana činiti čudnim, možda čak i nezdravim, slaviti dogmu. Riječ se s pravom povezuje s autoritetom i zahtjevima vjerovanja – stvarima koje su nezamislive našoj kulturi. Što je još apsurdnije modernom čovjeku, jučer smo slavili najvažniju dogmu, najdogmatičniju od svih dogmi. Slavimo sljedeće: Bog je jedan u tri osobe (Ocu, Sinu i Duhu Svetom). Svaka Osoba Presvetog Trojstva je u potpunosti Bog i zajedno su jedan Bog. Crkva naučava da Otac rađa Sina, Sin ljubi Oca, a Duh je ljubav ili veza između njih.
Većini vjernika će ove stvari biti prilično dosadne i poželjet će više priča i događaja – više akcije. Ali ova dogma je svrha svih ostalih blagdana, svega ostalog što smo do sada slavili. Mogli bismo imati dojam da je nedjelja Presvetog Trojstva samo dodatak Uskrsu, Uzašašću i Duhovima. Ali Bog je ušao u svijet, patio, umro i uskrsnuo upravo da bi priopćio čovječanstvu Trojstvo – u oba smisla riječi priopćiti. Odnosno, otkriti nutarnji život Trojedinoga Boga i taj život udijeliti čovjeku.
Modernistički mentalitet prezire vjerske dogme. To je srž liberalizma u religiji protiv kojeg se Newman suprotstavio. Jedan od najgorih modernih mitova je zanemarivanje dogme, prikazivanje kao nevažne. Ono što je bitno je da svi samo volimo jedni druge, činimo dobro, služimo siromašnima itd. U najboljem slučaju dogma staje na put. U najgorem slučaju, vodi u netoleranciju i progon.
Ali ljudski um stvoren je za dogme. Ako im zatvorite vrata, samo će se ušuljati na drugi način. Današnja religija prezire tradicionalnu vjersku dogmu samo radi priznanja vlastite dogme, koje su iznimno netolerantne. Dakle, nije bitno u što vjerujete. A oni koji tvrde suprotno skloni su biti dogmatični po tom pitanju. Modernizam uvjerava Učiteljstva Crkve na potrebu odbacivanja dogme samo radi osvete.
Razlog vjerovanja i slavljenja dogme o Trojstvu je zato što je istinita. Nije nam objavljena za bilo kakvu utilitarnu svrhu – ne za izgradnju civilizacije ili spašavanje Zapada ili bilo što slično. Slavimo ovu dogmu jer Bog jest. I Njemu se treba klanjati jer On jest i takav kakav jest. Dakle, liturgijske molitve za jučerašnju misu govorili su o Bogu jednostavno onakvom kakav jest, a ne o nečemu što je učinio.
Uz to, živjeti u skladu s dogmom također donosi veliku korist, kao što to uvijek čini predanost istini. Vjerovati i živjeti istinu o Trojedinom Bogu oslobađa nas od ropstva ovoga svijeta. Relativizira sve ostalo i proklamira našu neovisnost o bilo čemu stvorenom. Zato je molitva subverzivni čin. Bog jest. Nijedna država, nikakva ekonomija, nikakva ideologija ne može zauzeti Njegovo mjesto. Mnoge sile nastoje oblikovati naše živote, oblikovati nas prema moći, zadovoljstvu i posjedu. Ali oni koji štuju Trojedinog Boga izvan su dosega tih sila i oblikovani su Trojstvom.
Drugim riječima, ono u što vjerujemo oblikuje nas same. Neizbježno postajemo slični onome što obožavamo (usp. Ps 115). Dakle, prianjanje uz jedinog pravog Boga oblikuje nas u istini. To znači biti oblikovan od strane Boga koji nije čista volja (kao što je Allah) već u kojem je logos, božanski razum, centralno mjesto. Naše slavljenje dogme oblikuje nas prema Onome koji je zajednica ljubavi. Narod u zajedničkom štovanju Trojstva preuzima Njegovu sliku.
Radujemo što smo primili dogmu. Obznanjen nam je Bog kojeg treba obožavati i uvedeni smo u Njegovo društvo. Budući da je Bog jedan, slobodni smo od gotovo univerzalne sklonosti čovječanstva politeizmu i panteizmu. Budući da je Bog Trojstvo, mi smo uvedeni u njegovu zajednicu života i ljubavi.
