Prošlog tjedna Pew Research Center objavio je novo istraživanje o religiji u Americi; njihovo prvo veliko istraživanje ovog tipa od 2014. godine. Kad je istraživanje objavljeno, gotovo sam mogao čuti kolektivno stenjanje katolika, jer smo takve ankete počeli dočekivati s osjećajem strepnje. Pitanje nije: “Hoće li biti loše?” Pitanje je: “Koliko loše može biti?”
Neću skrivati bit: loše je. Jako loše.
Samo 19% Amerikanaca identificira se kao katolici, u usporedbi s 24% iz 2007. godine. To je pad od 20%. Za usporedbu, broj protestanata pao je za 21%, dok su „nones“ (oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici nijedne religije) porasli za 81%, a muslimani za nevjerojatnih 200% (iako oni još uvijek čine mali postotak ukupne populacije – samo 1,2%). Iako naslov istraživanja Pew Researcha sugerira da se pad kršćanstva možda „stabilizirao“, jasno je da je opći trend silazni.
Brojke za katolike su još gore.
Možda je najzapanjujući podatak iz istraživanja da na svakih 100 ljudi koji postanu katolici, 840 njih napusti Crkvu. Dakle, kad se radujete gledajući ljude kako postaju katolici za Uskrs (što svakako trebate), sjetite se da je više od osam ljudi izašlo na stražnja vrata za svaku osobu koja je ušla na prednja.
Nijedna druga religija nema ni približno tako loš omjer dolaska i odlaska. Na svakih 100 ljudi koji postanu protestanti, 180 ih napusti. To je loše, ali nije ni približno loše kao kod katolika. Suprotno tome, na svakih 100 ljudi koji napuste redove „nones“ (tj. priključe se nekoj religiji), čak 590 njih postane dio te nereligiozne skupine.
Gdje odlaze bivši katolici? Od svih bivših katolika, 56% postane „nones“, a 32% postane protestanti. Mislim da svi iz osobnog iskustva znamo da su ove brojke točne. Koji katolik nema članove obitelji koji su postali protestanti ili su prestali prakticirati bilo koju religiju? To je jednostavno dio života američkog katolika ovih dana.
Kao što rekoh, loše je. Ali zapravo je puno gore nego što bi se moglo činiti iz tih brojki.
Možda ste primijetili nešto neobično u vezi s onim što sam do sada pokazao. Ako toliko ljudi napušta Crkvu, kako je moguće da je ukupni broj pao samo za 20%? Ne bi li trebao biti veći?
Da, ali postoji nešto što drži brojke donekle stabilnima: imigracija. Kako samo istraživanje Pew Researcha navodi, „imigracija je pomogla ojačati broj katolika u Sjedinjenim Državama.“ Dakle, dok milijuni bježe iz Katoličke crkve, novi migranti drže ukupne brojke manje strašnima nego što bi inače bile. Ne kažem da naši biskupi rade toliko naporno kako bi održali masovnu imigraciju živom u ovoj zemlji da sakriju pravo strašno stanje Crkve, ali priljev svakako ima takav učinak.
Međutim, svi gore navedeni brojevi odnose se na katolike koji se sami identificiraju kao takvi; ne pravi se razlika između prakticirajućih i neprakticirajućih katolika. Ako kažete da ste katolik, onda ste uvršteni kao katolik. Naravno, znamo da ono što zaista ima značaj, kad je riječ o spasenju duša, jest stvarno prakticiranje katoličke vjere.
Srećom, istraživanje također postavlja pitanje o prisustvovanju vjerskim službama, ali i te brojke su obeshrabrujuće. Samo 29% onih koji se identificiraju kao katolici redovito prisustvuje misi. Dakle, samo 29% od 19% Amerikanaca koji se identificiraju kao katolici ispunjavaju nedjeljnu obvezu.
Mislim da je situacija još gora. Istraživanje Pew ne postavlja pitanje o odlasku na ispovijed, ali na temelju drugih istraživanja koje sam vidio tijekom godina, ukupan broj katolika koji se identificiraju kao katolici i koji idu na ispovijed barem jednom godišnje iznosi oko 10%. Budimo optimistični i recimo da je taj broj zapravo oko 20% i da svi ti katolici također idu redovito na misu.
Na temelju vrlo minimalno definirane ideje o „prakticirajućem katoliku“ kao nekome tko ide na misu tjedno i ispovijed godišnje, vjerojatno je najviše 20% od 19% onih koji se identificiraju kao katolici zaista prakticirajući katolici.
Pogledajmo ove brojke:
340 milijuna Amerikanaca
19% se identificira kao katolici: 64,6 milijuna katolika
20% od tih katolika: 12,92 milijuna prakticirajućih katolika, ili 3,8% svih Amerikanaca
Usporedite ovaj broj prakticirajućih katolika s 98,6 milijuna religioznih „nones“ – u Americi ima gotovo osam puta više „nones“ nego prakticirajućih katolika. A onda se prisjetite da više od 50 milijuna ljudi koji se identificiraju kao katolici ne čine ni minimum da bi se smatrali prakticirajućima u bilo kojem stvarnom smislu.
Kao što rekoh, vijesti su loše. Jako loše.
Prirodno se postavljaju dva pitanja kad se suočimo s ovim strašnim brojkama:
Kako se to dogodilo?
Što možemo učiniti da to ispravimo?
Naravno, prvo pitanje moramo odgovoriti prije nego što možemo odgovoriti na drugo, ali nažalost većinu katoličkih vođa to prvo pitanje uopće ne zanima. Možda žele razgovarati o tome kako možemo privući nove katolike, ali neće ozbiljno razmotriti zašto toliko njih odlazi. Ipak, za svakih 100 novih katolika imamo 840 bivših katolika. Apsolutno moramo pogledati što je uzrokovalo ovaj problem u prvom redu.
Ignoriranje problema najveći je izazov, ali postoji još jedan izazov: davanje pojednostavljenih odgovora. Ne postoji „čarobni štap“ koji će preokrenuti ovaj pad. Samo širenje tradicionalne latinske mise (tradicionalni čarobni štap) ili poboljšanje kateheze (konzervativni čarobni štap) ili prihvaćanje modernih seksualnih normi (liberalni čarobni štap) neće riješiti problem. Ne postoji jedan odgovor na pitanje kako ići naprijed.
Na brzinu, evo nekoliko čimbenika za koje vjerujem da su uzrokovali ovaj masovni odlazak iz Crkve:
neučinkovito vodstvo, osobito među biskupima
religiozna ravnodušnost
loša kateheza
skandali unutar Crkve
način slavljenje mise
mlake župe
općeniti nedostatak entuzijazma za vjeru
sekularizacija kulture
brzi napredak tehnologije koji omogućuje ljudima da se osjećaju „ispunjenima“ bez religije
Cjelokupni odgovor na pitanje „Kako se to dogodilo?“ uključuje sve navedeno i još mnogo toga. Zbog toga katolici trebaju razmotriti potpunu reformu načina na koji Crkva trenutno djeluje. Apsolutno ništa ne bi trebalo biti isključeno, osim onoga što je božanskog porijekla (npr. ukidanje sakramenata). Status quo koji je vladao posljednjih 60 godina mora postati stvar prošlosti.
Problem sa status quo-om, naravno, jest to što je poznat i udoban. Biskupije i župe funkcioniraju na isti način već desetljećima, i svaka institucionalna promjena naići će na veliki otpor čuvara statusa quo, koji su često biskupi i mnogi župnici… a definitivno i laičko osoblje u župnim uredima.
Put naprijed, međutim, mora biti mnogo radikalniji. Kad bi Facebookovi rukovoditelji otkrili da na svakih 100 ljudi koji se pridruže njihovoj platformi, 840 njih napusti, možete biti sigurni da bi razmotrili temeljite promjene. Isto tako katolici trebaju razmotriti značajne reforme: uključujući način na koji biskupi upravljaju Crkvom, kako slavimo misu, kako obrazujemo našu djecu, kako surađujemo s drugim religijama i svaki drugi aspekt crkvenog života.
Nalazimo se usred ozbiljne crkvene krize, što znači da trebamo ozbiljno razmotriti rješenja, čak i ako se protive našem postkoncilskom statusu quo. Jedno je sigurno, dokle god zakopavamo glavu u pijesak i nastavljamo raditi ono što smo radili, broj katolika koji napuštaju Crkvu samo će nastaviti rasti.
Izvor
