Nastavljamo s drugim dijelom intervjua biskupa Athanasiusa Schneidera, objavljenog na portalu Catholic Family News, u kojem raspravlja o Sinodi o sinodalnosti:
Jedan citat iz govora pape Franje iz 2015. godine ponavlja se i u pripremnim dokumentima i u službenom Priručniku za Sinodu (7. rujna 2021.): „Upravo taj put sinodalnosti Bog očekuje od Crkve u trećem tisućljeću” (Priručnik, br. 1, 10, 1.2).
Na temelju čega papa Franjo može tvrditi da „Bog očekuje“ da „Crkva u trećem tisućljeću” slijedi „ovaj put sinodalnosti”, koji, prema Priručniku, uključuje savjetovanje „katolika koji rijetko ili uopće ne prakticiraju svoju vjeru”, kao i „ljudi (vjernika) koji su napustili vjeru, ljudi drugih vjerskih tradicija, ljudi bez vjerskih uvjerenja, i tako dalje…“ (Priručnik, 2.1)? Nije li vjerojatnije da Bog želi da se njegova Crkva usredotoči na iskorjenjivanje izvora doktrinarne, moralne, liturgijske i duhovne korupcije koji su je mučili desetljećima, kao sredstvo za vraćanje zdravlja njezinom ljudskom elementu?
Biskupa Athanasius Schneider: Nesumnjivo je da Bog želi da se njegova Crkva usredotoči na iskorjenjivanje izvora doktrinarne, moralne, liturgijske i duhovne pokvarenosti koji su je mučili desetljećima, kako bi povratio zdravlje Crkvi u današnje vrijeme. Autentična sinodalnost je uvijek imala to za cilj kroz povijest Crkve.
Uspostaviti kao načelo sinodalnosti takve stvari kao što su površne rasprave, kuloarsko čavrljanje i provođenje anketa je strano Crkvi i definitivno nalikuje metodama krivovjernih skupina. Sveti Grgur Nazijanski smatrao je metodu beskrajnih rasprava i debata, koju su Arijanci usvojili, opasnom epidemijom u Crkvi, poput egipatskih pošasti (usp. Orations 27, 2). Kao što je i sam svetac rekao: „Odlučan sam izbjegavati svaki sastanak biskupa, jer nikad nisam vidio da je bilo koja sinoda završila dobro, ne bi umirila, nego bi pogoršala situaciju” (Ep. 130 Ad Procopium). Vrlo je suvremen i opis sv. Grgura u vezi ponašanja biskupa njegova vremena, koji su bili oduševljeni dajući mnogo značenja riječima: „Mi služimo vremenu i zahtjevima masa. Prepuštamo svoj čamac vjetru koji trenutno puše, i poput kameleona, znamo dati našim riječima mnogo boja” (De vita sua = Carmina 2, 1, 11).
Metoda sinodalnosti koju je predložio papa Franjo, koja uključuje raspravu s ljudima drugih vjerskih tradicija i ljudima bez religije, u konačnici će zamagliti odnos prema vjeri. Jednostavno debatiranje i ispitivanje javnog mnijenja smatraju se svojevrsnom teologijom ili kulturom. Protiv takve metode sinodalnosti nas je već sveti Grgur Nazijanski upozorio: „U rane dane Crkve sve bijaše dobro, za razliku od trenutne obrađene i umjetne teologije kojom se nije ušlo u teološku božanstvenost, ali igranje kamenčićima koji varaju oči brzinom promjena ili plesom pred publikom s raznolikim i ženstvenim izobličenjima se izjednačavaju pogledom na govor ili slušanje Boga, što je neozbiljan način postupanja. Ali budući da su Sekst i Pir, i protu-tetički stil, poput strašne i zloćudne bolesti, zarazili naše crkve, a brbljanje je postalo dio kulture, i, kao što se u knjizi Djela apostolskih (Dj 17, 21) kaže o Atenjanima, mi ne trošimo svoje vrijeme ni na što drugo nego da ispričamo ili da čujemo nešto novo. Zašto bi Jeremija (Lam 1,1) oplakivao našu zbunjenost i slijepo ludilo; jer on je jedini mogao izgovarati jadikovke koje pristoje našim nesrećama” (Orations 21, 12)“.
