Mnogi ljudi su primijetili da katolicizam u stvarnom životu često nema mnogo sličnosti s katolicizmom na Internetu. Ako ste, na primjer, otišli u tipičnu katoličku župu i proveli anketu s pitanjem: „Je li Franjo papa?“ vjerojatno biste dobili sto postotan pozitivan odgovor (kao i nekoliko čudnih pogleda). Ipak, ako provedete čak i malo vremena u interakciji s katolicima na društvenim mrežama (osobito na Twitteru), neće proći dugo prije nego što naiđete na nekoga tko tvrdi da „Jorge Bergoglio zapravo nije papa“.
Iako ovakav stav može zvučati ludo prosječnom katoliku, on je barem donekle razumljiv onima koji obraćaju pozornost na krizu u današnjoj Crkvi. Franjin problematičan pontifikat ostavlja katolicima nekoliko neugodnih opcija. Neki se katolici ponašaju kao da je sve u redu, odbijajući priznati bolnu istinu da Franjo ne radi dobro svoj posao kao papa. Drugi s pravom prepoznaju da Crkva ponekad ima loše pape, a ovaj je nažalost jedan od takvih. Ali postoji treća, mala (i rastuća) skupina katolika koja poriče da je Franjo papa, smatrajući da to rješava problem lošeg pape. Iako bi ta treća opcija mogla biti primamljiva, nevjerojatno je opasna za dušu.
Poricanje legitimiteta papinstva Jorgea Bergoglia se može manifestirati u dvije forme. Prva je vjerovanje da trenutno ne postoji trenutni papa. To se zove „sedevakantizam“, što znači da je „Petrova stolica u (Rimu) upražnjena“. Druga opcija tvrdi da nije Franjo nego Benedikt XVI. (još uvijek) papa. Ovo gledište ima različita imena, ali ja ću ga ovdje nazvati “benepapizam”.
U ovom članku nemam namjeru pobijati sedevakantizam ili benepapizam. Takva opovrgavanja mogu se pronaći drugdje. Namjera mi je ukazati koliko su takve opcije duhovno opasne. Uspoređujem ove poglede s čovjekom koji ulazi u kuhinju i vidi da je pećnica upaljena na 450 stupnjeva. Ali on sam sebi govori: „Nisam vidio da je itko upalio pećnicu i ne vjerujem da je stvarno na 450 stupnjeva“. Stoga posegne u pećnicu i zgrabi lonac bez upotrebe rukavica za pećnicu. Naravno, teoretski je moguće da indikator pećnice nije bio točan i da pećnica zapravo nije bila uključena. Ali mnogo je vjerojatnije da će se ozlijediti.
Zašto je odbacivanje Franjinog papinstva toliko opasno? Zato što je u svom korijenu dijametralno suprotno osnovama katolicizma. To je u biti gnostičko stajalište, vjerovanje da je nekoliko duša otkrilo posebno znanje („gnoza“ je grčki za „znanje“) koje većina katolika nema.
Temeljna istina katolicizma je da je to vidljiva, objavljena religija. Vjerujemo da je objava javna – da svatko može znati tko je Bog jer je objavio sebe i svoj plan spasenja cijelom svijetu. Vjerujemo da je Bog postao čovjekom, fizičkim bićem, da bi nas spasio. Vjerujemo da je primarni način primanja milosti kroz fizičke objekte – sakramente. Vjerujemo da je Crkva vidljiva, da možemo vidjeti njezinu hijerarhiju i tako možemo upoznati ljude – biskupe i pape – koje je Bog stavio na vlast nad Crkvom.
Kao što je biskup iz drugog stoljeća, sveti Irenej rekao opovrgavajući gnostike svog vremena:
„Unutar je moći svih, dakle, u Crkvi, koji žele vidjeti istinu, da jasno razmatraju predaju apostola koja se očituje po cijelom svijetu; i mi smo u poziciji podržavati one koje su apostoli postavili za biskupe u Crkvama, i [pokazati] nasljedstvo tih ljudi do naših vremena“. („Protiv krivovjerja“, knjiga III, treće poglavlje)
Neposredno nakon toga, sveti Irenej pripovijeda o naslijeđu papa od svetog Petra do svoga vremena. Drugim riječima, svetac je jasno davao do znanja da je Katolička Crkva vidljiva i dostupna svima, za razliku od gnosticizma. To uključuje i potvrđivanje činjenice tko je trenutni papa.
Neki bi mogli prigovoriti da je bilo trenutaka u povijesti kada se nije znalo tko je zapravo papa. Uostalom, u jednom su trenutku tijekom srednjeg vijeka tri čovjeka tvrdila da su pape, a svaki je iza sebe imao znatan kontingent biskupa. Ipak, ovo je bila rasprava između onih koji imaju ovlasti odrediti tko je papa, a to su biskupi. Današnje sedevakantističko i benepapističko stajalište tvrdi da je svaki aktivni katolički biskup u krivu o tome tko je papa. Umjesto da upućuju na biskupe, a posebno na biskupa Rima, kao vidljivo sredstvo opovrgavanja „skrivenog znanja“ gnostika, kao što je to učinio sveti Irenej, današnji sedevakantisti/benepapisti formiraju svoje „skriveno znanje“ tako da tvrde kako ne možemo vjerovati biskupima da znaju identitet pravog rimskog biskupa.
Provedete li neko vrijeme istražujući bilo sedevakantizam ili benepapizam, pronaći ćete u njima gnostičku tendenciju. Njihovi će zagovornici samouvjereno tvrditi da ćete, ako samo pogledate ovaj video ili čujete ovaj argument, vidjeti da Franjo zapravo nije papa. (I posljedica: ako ne prihvaćate ovaj zaključak, onda imate otvrdnulo srce.) Ne mogu prebrojati koliko su mi puta to rekli, jer se ne slažem ni s jednim od ovih pogleda, da je to zato jer odbijam prihvatiti argumente (iz kukavičluka ili straha od gubitka prihoda ili čega već). Drugim riječima, nije moguće misliti da je „polovični“ argument potvrda teze.
Kao katolici, mi poznajemo istinu kroz javnu objavu, koja nam je dana kroz Njegovu vidljivu Crkvu. Ne znamo to ako provedemo šezdeset sati gledajući YouTube videe i katoličke blogove. Čak i ako je netko s pravom zabrinut zbog Franjinog pontifikata, pojedinačni katolik ne može odlučiti da on nije pravi papa. Crkva jednostavno ne funkcionira tako.
Budući papa ili koncil možda će jednoga dana poništiti i/ili osuditi Franjin pontifikat. Ako, međutim, sami donesete tu odluku sada nasuprot svim biskupima svijeta, tada se postavljate iznad – i izvan – Kristove vidljive Crkve.
Netko može simpatizirati sedevakantiste i benepapiste, jer za razliku od osrednjih katolika koji danas dominiraju Crkvom, oni ozbiljno shvaćaju probleme Franjina pontifikata. Oni ne pokušavaju zataškati probleme koji su doveli do gubitka mnogih duša. Ipak, u konačnici su njihovi pogledi duhovna slijepa ulica.
Kamo vodi sedevakantizam/benepapizam? Kako će se pitanje papinstva ikada riješiti? Kako će Crkva ikada izabrati legitimnog papu, ako je svaki pojedini papinski elektor u krivu u vezi s trenutnim nasljednikom na stolici (katedri) svetog Petra (a mnoge, ako ne i sve, od njih imenovao je „nevaljani“ papa)? Čekanje na čudesnu božansku intervenciju – onu koja djeluje izvan načina na koji je sam Bog postavio hijerarhijsku Crkvu – opasno je blizu grijehu preuzetnosti. Na kraju, i sedevakantizam i benepapizam dovode do odbacivanja Crkve i formiranja religije koju je stvorio čovjek.
U redu je imati poteškoća s papom Franjom. Zapravo, trebali bismo ih imati. No, kao što je rekao sv. John Henry Newman: „Deset tisuća poteškoća ne stvara ni jednu sumnju“. Moramo vjerovati da će te poteškoće biti riješene u Božje vrijeme. Crkva je vidjela više od nekoliko loših papa, a često su problemi koje su postavljali bili riješeni tek desetljećima kasnije. Moglo bi proći neko vrijeme dok Crkva ne riješi današnje probleme, jer ona ne radi danima ili godinama, nego stoljećima.
U konačnici, imati ozbiljne sumnje u vezi Franjinog pontifikata, a još uvijek prihvaćati legitimitet njegova pontifikata zahtijeva poniznost. Priznaje da mi kao pojedinačni katolici nemamo ovlasti reći tko je papa, a tko nije. Umjesto toga prepoznajemo da je Krist utemeljio vidljivu Crkvu – s pogrešivim ljudima postavljenim na čelo – i da moramo ostati u toj Crkvi, priznajući njezine vidljive vođe, ili riskiramo da nastradamo.