Otac Timothy Radcliffe OP, dominikanac zadužen za duhovno vodstvo na Sinodi o sinodalnosti, ponovno je objavio svoju prethodnu obranu primanja osoba s homoseksualnim sklonostima u bogoslovna sjemeništa.
Radcliffe je iznio svoje komentare tijekom brifinga za novinare 27. listopada i čini se da također sugerira da bi homoseksualci mogli biti sretni svećenici pod uvjetom da svoju seksualnost ne učine “najvažnijim dijelom svog identiteta”.
Otac Radcliffea je imenovan od strane Pape Franje kao jedan od duhovnih stručnjaka koji će održavati duhovne razgovore na Sinodi o sinodalnosti tijekom sastanaka u listopadu 2023.
Taj je potez izazvao kontroverzu s obzirom na njegove dosadašnje komentare o homoseksualnosti i svećeništvu.
Neposredno prije nego što je Vatikan izdao svoj dokument iz 2005. godine, kojim se ponovno potvrđuje zabrana primanja muškaraca s “homoseksualnim sklonostima” u bogoslovna sjemeništa, Radcliffe se javno usprotivio predviđenoj zabrani. Pišući londonskom Timesu, Radcliffe je tvrdio da bi “svaka duboko ukorijenjena predrasuda prema drugima, poput homofobije ili mizoginije, bila osnova za odbijanje kandidata za svećenika, ali ne i njegova seksualna orijentacija.”
Radcliffe je 2005. ustvrdio da kada bi nadolazeći dokument “sadržvao takvu zabranu (muškarcima sklonim homoseksualnosti), većina katolika bi, barem na Zapadu, to smatrala neprihvatljivim”.
Zatim je u članku za The Tablet rekao: “Ne sumnjam da Bog doista poziva homoseksualce u svećeništvo, a oni su među najpredanijim i najimpresivnijim svećenicima koje sam upoznao.”
Mjesecima kasnije, poticao je katolike da “prate” i čak žive s homoseksualcima. “Moramo pratiti [homoseksualce] dok ne shvatino što to znači, dopuštajući da naš um bude otvoren”, rekao je 2006. na predavanju o vjerskom obrazovanju u Los Angelesu. “To znači gledati ‘Planinu Brokeback’, čitati gay romane, živjeti s našim gay prijateljima i osluškivati s njima dok oni slušaju Gospodina.”
U svjetlu toga, Radcliffe je na brifingu za tisak Sinode upitan ostaje li i dalje pri svojim prethodnim komentarima o homoseksualcima i svećeništvu.
Radcliffe je tvrdio da one s homoseksualnim sklonostima “Vatikan nikada nije zabranio”, ali da su zabranjeni oni “s duboko ukorijenjenim [sklonostima], koji su to učinili središtem svog identiteta”.
Čini se da je udvostručio svoje prijašnje komentare, rekavši da “ono što sam tvrdio tada, i ono što tvrdim sada, je da ako netko želi prigrliti celibatski stil života, njegov seksualni identitet ne bi trebao biti najvažniji dio njegovog identiteta – i to vrijedi bilo da su homoseksualci ili heteroseksualci.”
Što se Radcliffea tiče, nikada nije bilo upitno smije li “neki homoseksualac ući u bogosloviju”, već samo smiju li oni koji su imali “nezdrav fokus na svoju seksualnu orijentaciju”.
