Milosrđe odnosno ljubav je najviša teološka krepost. Katekizam Katoličke Crkve uči da je „milostinja dana siromasima jedno od glavnih svjedočanstava bratske ljubavi: ujedno je i vršenje pravde koje je Bogu milo“ (KKC, br. 2447). Milosrđe prema siromasima ima mnogo oblika: možemo im dati ribu na jedan dan ili ih naučiti loviti ribu.
Pojam „siromaštva“ obuhvaća široki raspon, od neimaštine do borbe spajanja kraja s krajem. Milostinja može uključivati novac i odjeću; ali također može biti stipendija za školu ili besplatna registracija za aktivnosti zajednice. Poanta za davatelja je zadovoljiti potrebu, kakva god ona bila, kako bi se olakšala patnja primatelja i omogućilo mu da osjeti Božju ljubav kroz naše suosjećanje. Čineći to, pokazujemo “predanu ljubav” prema siromasima koja je obilježje pravog Kristova učenika. (usp. KKC, br. 2448).
Ali što je s duhovno siromašnima? Ovo nisu „siromašni duhom“ – prvi koje se spominju u blaženstvima, koji su ponizni pred Bogom. (usp. Mt 5, 3). U naše vrijeme, nažalost, duhovno siromašni ljudi postoje u više grupa: usamljeni, depresivni, ovisnici, suicidalni itd.
Oni koji žive bez Boga u svojim životima također su duhovno siromašni. Kao i kod materijalnog siromaštva, ima različitih vrsta duhovnog siromaštva: onih koji ne poznaju Boga ili su Ga napustili, oni koji vjeru u Boga, ali ne i u Krista su manje siromašniji, a oni koji vjeruju u Krista, ali ne i u Katoličku Crkvu su u boljem položaju, ali još uvijek pate što im potrebe nisu u potpunosti zadovoljene; oni koji su katolici, ali ne idu na misu, slijepi su na svoje siromaštvo.
Duhovno siromašni također trebaju primiti milostinju. Od čega bi se trebala sastojati dobrotvorna akcija za njih? Zašto ne naglasimo patnju koju ti jadnici svakodnevno doživljavaju?
Misionarska aktivnost Crkve prestala je nakon što su mnogi pogrešno protumačili Drugi vatikanski sabor kao tvrdnju da Katolička Crkva nije potrebna za spasenje. Budući da će oni koji nisu poznavali Krista na kraju doći u raj, pogrešno razmišljanje je išlo u smjeru da nema smisla toliko žrtvovati za širenje Evanđelja. Materijalne misije u svijetu u razvoju će se nastaviti, ali evangelizacija se činila nepotrebna, jer više nije bilo važno u što netko vjeruje.
Takvo razmišljanje proizlazi iz materijalističkog svjetonazora koji vjeru vidi kao relativnu i sekundarnu stvar u odnosu na “stvarne“, to jest materijalne, potrebe osoba. Zastupnici ovog stajališta možda vjeruju u Krista, ali ne misle, suprotno opetovanim upozorenjima našeg Gospodina i stalnom nauku Crkve, da je ono u što vjeruju važno ili ima bilo kakve veze sa spasenjem.
Dopustiti drugima da ustraju u duhovnom siromaštvu, pretpostavljajući da će jednog dana stići u raj, slično je reći materijalno siromašnima: „Ne brinite, nego trpite svoje teškoće sada; a kada navršite 65 godinu, dobit ćete beneficije socijalnog osiguranja i bit ćete oslobođeni svih svojih financijskih briga“.
Papa Leo XIII. je veličajući evanđeoski žar Kristofora Kolumba u enciklici Quarto abeunte saeculo, izrazio ovu istinu jasnije: „Jadno je živjeti u barbarskom stanju i s nedostatkom manira, ali jadnije je nemati znanje o onome što je najuzvišenije, i prebivati u neznanju o jedinom pravom Bogu“.
Naša ljubav prema siromašnima mora uključivati duhovno siromašne. No, kao što je slučaj s milosrđem prema materijalno siromašnima, kada je riječ o duhovnom pomaganju siromašnima, ne možemo dati ono što nemamo. Ako neki katolik ne vjeruje čvrsto da je vjera u Krista pitanje vječnog života ili vječne smrti, onda je on duhovno siromašan i treba milosrđe.
Kakvo treba biti dobročinstvo prema duhovnim siromasima? Prvo, moramo ih naučiti da spasenje nije nešto što se magično događa kada umremo. Počinje kad smo kršteni. Ako smo kršteni kao dojenčad, onda cijeli naš život – bilo sedamdeset, osamdeset ili devedeset godina – provodimo rastući u spasenju koje nam je Krist darovao kroz krštenje. Taj proces nazivamo posvećenjem. Smrt dovršava ovaj proces jer nas dovodi pred Spasitelja, kada ćemo biti nagrađeni ili kažnjeni, na temelju toga koliko smo ga voljeli u ovom životu.
Katolička vjera postoji da nas posveti u ovom životu kako bismo mogli biti spremni za sljedeći. Ako čekamo da prigrlimo vjeru, nadajući se da ćemo pronaći spasenje kada umremo, onda je sasvim moguće – čak i vjerojatno – da smo čekali uzalud.
Drugo, moramo shvatiti kako će nam vjera u Krista pomoći u ovom životu. Popis je dug kao i popis svetaca u Crkvi. Vjera nam daje smisao i svrhu življenja, jer znamo da nas Bog voli i da je svakog od nas stvorio s jedinstvenim pozivom.
Dobivamo pravila za život, točnije dobivamo pravila što bismo trebali činiti da bismo napredovali, a što izbjegavati da ne naudimo sebi. Po sakramentima i po molitvi dobivamo snagu za ispunjavanje svojih dužnosti i za borbu s kušnjama. Učimo da su štovanje Boga i ljubav prema bližnjemu ono što nam donosi istinsku sreću, i znamo da su ta dva djelovanja blisko povezana. Primamo milost ne samo da ustrajemo kroz neizbježnu patnju koju život donosi, nego se posvećujemo ovom patnjom.
Isus obećava „siromasima duhom” da je njihovo Kraljevstvo nebesko. Ako želimo ispuniti potrebe i onih koji su duhovno siromašni, podići ih iz klonulosti besmisla u Božju ljubav, tada im moramo pokazati da je Nebo stvarno, i da može biti i njihovo, ako posegnu za rukom našeg Gospodina.
