Duhovnom ocu moje duše – osobno svjedočanstvo

Kao svećenik često sam slušao o težini roditeljskog rastanka, o teškoći zbog smrti zemaljskih roditelja. U ovim danima osjećam što to znači, jer je papa Benedikt svojim djelom i primjerom bio duhovni preporoditelj moje duše, isitnski duhovni otac čija je pisana i izgovorena riječ, mudrost i poniznost odgajala i preporađala moju misao i ljubav prema Bogu.

U trenutcima kad se vjera činila nerazumljivom i kad je lik Isusa Krista bio upraljan različitim svjetovnim teorijama s kojima sam se susreo tamo gdje je to najmanje trebalo, Gospodin me je usmjerio prema teologiji Josepha Ratzingera, pape Benedikta XVI. Gledajući sada već gotovo 13 godina unatrag u tome prepoznajem najveći Gospodinov dar u mom životu.

1) Vjera i ljubav prema osobi Isusa Krista – Kao što sam rekao u mnoštvu različitih teorija na početku studija susreo sam se s likom Isusa koji je bio svakakav, ali samo ne onakav kakvog ga je evanđelje prikazivalo. To me je strašno zbunjivalo i na određeni način sablažnjavalo. Oko tih godina Benedikt XVI darovao je svijetu trilogiju “Isus iz Nazareta” koja mi je u vrijeme studija došla pod ruku. Tu se krio odgovor na sva pitanja koja su prljala sliku Isusa u mojoj duši. Veliki papa Benedikt, najveći živući teolog, teološki Mozart, jedan od najvećih genija XX. stoljeća u tom djelu ponizno prihvaća vjeru Crkve u Krista evanđelja. U toj svojoj veličanstvenoj trilogiji on čisti Kristov lik koji je bio uprljan različitim teorijama suvremenog mišljenja i potvrđuje da nema druge nego prihvatiti kako je Krist vjere isti onaj Krist o kojemu evanđelje govori. I danas se rado vraćam ovoj velikoj duhovnoj oporuci teologa Ratzingera, velikog pape Benedikta XVI i od srca je preporučam svima koji žele shvatiti dubinu i ljepotu lika Isusa Krista, Boga koji je za nas postao čovjekom. A koliku je ljubav Benedikt XVI imao prema Isusu svjedoče njegove posljednje izgovorene zemaljske riječi nekoliko sati prije smrti: “Isuse volim te!”

2) Ljubav prema liturgiji – Od samih početaka svećeničke službe Joseph Ratzinger bio je veliki ljubitelj liturgije Crkve. Prvi je počeo upozoravati još na početku 70ih godina XX. stoljeća kako je opasno mišljenje da je liturgija sporedna stvar i kako jednostavnost ne znači “izbaciti sve ono lijepo iz liturgije i zamijeniti ga korisnim” (Razgovor o vjeri). To me je kao svećenika naučilo da i onda kada sam umoran i kada možda nemam volje služiti sv. Misu, da i u tim trenutcima ne pribjegnem nekim najjednostavnijim i najkraćim formulama nego da i tada slavim sv. Misu kao da je to prva i jedina sv. Misa koju ću služiti u životu. Pokazao je također svima nama svojim primjerom, osobito kao papa, kako izvanjska ljepota liturgije, liturgijskog ruha, liturgijskog uređenja nije nešto nebitno i sporedno nego upravo suprotno. Sve to ide zajedno s onim najbitnijim, s onim nutarnjim raspoloženjem duha, na prvo mjesto. Nutarnje i vanjsko nije nešto suprotstavljeno, nego izvanjsko potpomaže jačanju nutarnjeg osjećaja za sveto.

Neizmjernu zahvalnost dugujem papi Benediktu i za ljubav prema predajnom obliku Rimske Mise. Dugujem mu zahvalnost jer me je naučio da “ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim.” (Popratno pismo uz Summorum pontificum) “Ne može biti da društvo počne držati zabranjenim ono što je prethodno držalo svojom jezgrom” (Posljednji razgovori). Bio je to papa liturgijskog pomirenja, kako je to mudro rekao kardinal Sarah. Bio je on onaj pravi domaćin koji iznosi i novo i staro (usp. Mt 13,52) – a to nastojim slijediti u svećeničkom pastoralu i ja uz njegov primjer a sada i nebeski zagovor.

3) Euharistija i molitva jest srž života duše – I treća stvar koju želim izdvojiti jest ljubav prema euharistiji i molitvi. “Shvaćena u najdubljem smislu, Euharistija je naša zemlja, ona ja naša baština za koju možemo reći: ‘Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština’ Ps 16,6” (Iz dubine naših srca). Vidjeti papu kako kleči pred Presvetim Sakramentom uronjen u molitvu, za mene je bilo snažno svjedočanstvo: I veliki papa mora biti malen pred Gospodinom, mora prignuti koljena i tražiti pred Njim snagu, mora utažiti žeđ na izvoru vode žive. Osobito su me dirnule misli o molitvi Časoslova gdje u “Posljednjim razgovorima” piše kako mu je Bog povlačenjem u tišinu samostana Mater Ecclesiae darovao mogućnost da još sabranije može moliti molitvu Crkve i dublje razumjevati pslame razmatrajući nad njima. Kao svećeniku koji je dužan svakodnevno moliti Časoslov ove misli potiču me na revnost i brigu da molitvu Crkve ne zanemarujem, nego da je ljubim svim srcem i shvatim kao slatko breme. Uvijek me je veselilo vidjeti neku fotografiju na kojoj papa Benedikt kleči pred Presvetim, drži krunicu u rukama ili moli Časoslov. Činile su to i pape prije njega, čine i poslije njega, no Gospodin je htio da otkrijem važnost svega toga u liku i djelu ovog velikog, a tako poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem. “Molitva nije samo disanje duše, nego, da se poslužimo jednom slikom, također oaza mira u kojoj se možemo napiti vode koja hrani naš duhovni život i preobražava naš život.” (Kateheza 13.6.2012.) Bogu sam zahvalan jer sam u primjeru pape Benedikta otkrio važnost ljubavi prema Isusovoj euharistijskoj prisutnosti te mi je to u mnogo čemu pomoglo u trenutcima koji nisu bili laki, u trenutcima kad se činilo da Gospodin spava i u trenutcima kad je jedina ljudska opcija bila odustati od svega. Tada ipak odzvanjaju riječi mudrog duhovnog oca moje duše: “Srce svećeništva prijateljstvo je s Isusom Kristom. Biti Isusov prijatelj, biti svećenik, znači biti čovjek molitve. Moramo se penjati na brdo molitve! Tek tako se razvija prijateljstvo.”

Te tri stvari – Isus kao živa osoba koja nije živjela nekad u povijesti za nekog drugog nego živi i danas za mene samog, briga za liturgiju kao izraz vjernosti prema Gospodinu i euharistijska molitva kao mjesto obnavljanja snage – jesu stvari koje su izmjenile moj duhovni život iz temelja, stvari koje su preporodile moju dušu i dale joj novi zanos, očuvavši moju vjeru i ljubav prema svećeništvu. A sve to zahvaljujući tome što je Gospodin moj životni put usmjerio prema bogatoj teološkoj misli Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. Uz navedene tri stvari svakako su tu i ljubav prema Istini čiji je suradnik bio papa Benedikt, poniznost, ljubav prema Crkvi. Od pisanih djela koje svima preporučam tu je već spomenuta trilogija Isus iz Nazareta, euharistijska enciklika Sakramenat Ljubavi, Duh liturgije, Iz dubine naših srca (puno mi je pomogla ova knjiga u razumijevanju celibata i u posvemašnjem opredjeljenju za isti), Uvod u kršćanstvo, knjige-intervjui Razgovor o vjeri, Bog i svijet, Sol zemlje, Svjetlo svijeta i Posljednji razgovori (koje gotovo znam napamet ali me uvijek iznova oduševe), te svakako sadržajno bogate kateheze održane na općim audijencijama sijedom.

Ne ispunjenom je ostala želja koja je bila ujedno i moja najveća životna želja a to je osobni susret s ovim velikim preporoditeljem moje duše. Tješi me činjenica da ćemo vječnost pred Božjim Licem provesti zajedno a tada će biti mogućnosti da mu ispričam koliko je utjecao na moj duh. Svakako da u srcu nosim prvi susret s papom Benediktom na Pepelnicu 2010. godine na općoj audienciji srijedom i popodnevnoj sv. Misi u crkvi sv. Sabine. Potom je uslijedio drugi susret koji je najviše utjecaja ostavio na mene i rasplamsao ljubav prema ovom velikanu vjere, a to je susret u Zagrebu 2011. godine na euharistijskom slavlju i svečanoj molitvi Večernje molitve Crkve u zagrebačkoj katedrali. Treći i posljednji zemaljski susret bio je na općoj audienciji srijedom u studenom 2012. godine tijekom zahvalnog hodočašća Crkve u Hrvata za pohod našoj domovini pape Benedikta XVI. Od dragih uspomena koje čuvam tu je svakako zajednička fotografija bogoslova s papom u Zagrebu 2010. godine, krunica koju je osobno blagoslovio papa Benedikt a koja je dar o. Stanka, i osobni potpis pape Benedikta u knjizi “Eshatologija” (uz popratno pismo papinog osobnog tajnika: “Dragi dom. Daniel, jedan nalog od pape Benedikta – šaljem Vam od njega potpisanu knjigu. Knjiga je stigla preko don Elvira papi emeritusu. On Vam šalje srdačne pozdrave i blagoslov kojemu se ja rado priključujem. U Gospodinu Vaš + Georg Gänswein). Uz ove uspomene srce je ispunjeno još mnoštvom duhovnih uspomena koje se ne mogu izreći zemaljskim jezikom, nego samo onim nebeskim, s kojim se nadam da ćemo i papa Benedikt, i ja i svi koji ovo čitaju jednog dana moći razgovarati. Zahvalan sam Bogu na duhovnoj povezanosti koja je u ovom našem zemaljskom životu bila tako čudesna. Naime, iako je prvi put, pa i drugi put izgledalo slučajno i nemogućim, svaki sljedeći put samo mi je potvrđivao da me Gospodin želi ohrabriti po papi u miru kojem sam prepustio odgoj moje duše. Svaki put kad sam imao neku ozbiljniju krizu, bilo koje vrste, dogodio se neki javni istup pape u miru, bilo to neko pismo, kratka izjava ili fotografija. Svaki taj njegov istup me je u tim trenutcima podsjetio da se vratim onome čemu me je on naučio: ljubavi prema Isusu, liturgiji i euharistijskoj molitvi. Zvuči nemogućim ali Bogu je sve moguće i ja sam mu na ovim milostima neizmjerno zahvalan jer su me dizale iz mlakosti i vraćale na pravi kolosjek.

Dok pišem ove retke, dok mi je duša ispunjena ljudskom žalosti i prožeta nebeskom zahvalnošću, dok upućujem molitvu za pokojnog papu u miru Benedikta XVI, a svijeća tiho sagorijeva pred njegovom slikom ostaje još jedna stvar koju želim istaknuti a to je poniznost ovog teološkog diva. Njegova pojava bila je zaista utjelovljena poniznost. Nije tajna da je i kardinal Ratzinger i kasniji papa Benedikt XVI imao mnoštvo protivnika, mnoštvo onih kojima je smetao, mnoštvo vukova koji su ga okruživali. Bio je, kako je to rekao kardinal Sarah, mučenik istine. A on na sve to odgovara: “Da sam uvijek primao samo pohvale, morao bih se zapitati da li doista navještam cijelovito Evanđelje” (Svjetlo svijeta 2010.). Ili u Posljednjim razgovorima: “I kada mi je mnoštvo klicalo, uvijek sam znao da ljudi ne misle na ovoga bijednog, malog čovjeka, nego misle na Onoga koga zastupam”. Također u navedenom djelu: “Ja sam posve običan kršćanski čovjek”. Benedikt XVI bio je zaista Božji čovjek koji se po evanđeoskom primjeru umanjivao da bi Gospodin mogao u svijetu rasti. To je ono što meni nedostaje. I to je milost za koju ga trenutno molim da mi isprosi: da mogu slijediti njegov primjer poniznosti.

Puno je još toga što bih mogao reći, ali kao što sam već rekao, postoje stvari koje samo duša razumije i koje ona ne zna iskazati ljudskim jezikom. Pored svega ostaje činjenica da je Bog preko osobe i djela Josepha Ratzingera/Benedikta XVI mom duhovnom životu dao temelj i smisao. Ne umanjujući likove i djela drugih papa, primjerice Pija XII, Ivana Pavla II ili pape Franje čiji su primjeri nekom drugom bili pokretač za preokret u duhovnom životu, ili bilo kojeg drugog svetca, ja sam Gospodinu zahvalan što je izabrao Benedikta XVI kao duhovnog vodiča moje duše preko kojeg me je više približio sebi. Da nije bilo njega možda danas ne bih bio svećenik, ili bi bio svećenik koji u Isusu vidi samo dobrog čovjeka, liturgijski čini su mu usputni, a vjera u euharistijsku prisutnost bila bi bajka iz prošlih vremena.

Dok se u ovim danima u tihoj molitvi opraštamo od zemaljskih ostataka pape u miru Benedikta XVI, ostaje nada u ponovni susret pred Gospodinom. Uvjeren sam u svetost ovog Sluge Božjega i znam da mu se već sada mogu preporučiti u zagovor. Mogu potpisati riječi kardinala Saraha: “Viđenje Boga i čovjeka pape Benedikta XVI., tako je duboko da sam siguran – i nadam se – da će jednoga dana, milošću Božjom, biti kanoniziran i štovan kao veliki svetac, te proglašen naučiteljem Crkve”. A Bogu sam zahvalan što će duhovnu povezanost koja je započela na zemlji sada produbiti nebeskim vezama i moćnim zagovorom njegovog vjernog sluge.

Dragi papa Benedikte, euharistijska dušo, hvala ti što si mi pomogao da ostanem čvrsto vezan uz Krista. Pomozi mi sada iz neba da u trenutcima napasti ne pobjegnem od Njega nego da još više prigrlim Njegov križ. Vjerujem da gledaš Lice Onoga kojemu si na zemlji tako vjerno služio. Zagovaraj me pred tim Licem, isprosi mi milost da i ja mogu jednog dana doći u tvoje društvo. Podsjećam te na tvoje riječi koje su meni tako drage: “Molitva me zna za udaljenosti i odvajanja – nego gdje god bili uvijek nas čini jednim srcem i jednom dušom.”