Sinodalni su oci znakovito potvrdili da su „kršćanski vjernici potrebni dubljega razumijevanja odnosa između euharistije i svakodnevnoga života. Euharistijska duhovnost ne sastoji se samo u sudjelovanju u misi i u pobožnosti prema Presvetom Sakramentu nego obuhvaća život u svim segmentima“.
Ta napomena za nas, kršćane današnjice, poprima osobito značenje. Potrebno je uočiti kako je jedan od najozbiljnijih učinaka sekularizacije, protjerivanje kršćanske vjere na rub života, kao da je vjera posve beskorisna za konkretan život.
Ispraznost načina života „kao da Boga nema“ danas je svima očita.
Stoga je potrebno iznova otkriti kako Isus Krist nije tek privatno uvjerenje ili apstraktni nauk, već stvarna osoba čiji je ulazak u povijest kadar obnoviti život sviju. U tu je svrhu potrebno da se euharistija, kao izvor i vrhunac života i poslanje Crkve, pretoči u duhovnost, u život „po Duhu“ (Rim 8,4 s; usp. Gal 5, 16. 25)
Znakovito je da sveti Pavao, u odlomku Poslanice Rimljanima, poziva na novo, duhovno bogoslužje, ali i na potrebu promjene načina života i mišljenje: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (rim 12, 2). Apostol pogana tako naglašava vezu između istinskoga duhovnog bogoslužja te potrebe za novim poimanjem života kao i životom samim. Obnovljeni mentalitet sastavni je dio euharistijskoga oblika kršćanskog života: taj je mentalitet nužan kako više ne bismo bili „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka“ (Ef 4, 14).
Sacramentun caritatis
(Postsinodalna apostolska pobudnica Svetoga Oca Benedikta XVI. o euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanje Crkve)
