Postoje dvije zablude u vezi modernizma.
Jedna dolazi od svijeta, a druga od tradicionalista.
Svijet općenito povezuje riječ „moderno“ s nečim što je inherentno dobro zbog same trenutne važnosti istoga. U teološkom smislu, modernizam označava promatranje vječne istine kroz prizmu novosti. Papa Pio X. nazvao je tu tezu „sintezom (skupom) svih hereza“, koja obuhvaća naturalizam, privatnu interpretaciju vjere i gnosticizma.
Tradicionalisti griješe misleći da je modernizam zarazio Crkvu tek nakon Drugoga vatikanskog koncila. I prije Koncila rušene su lijepe crkve i zamijenjene crkvama u komunističkom stilu, kameni oltari su izbačeni, mjestimično se eksperimentiralo sa pričešću na ruku, a eksperimentiranje je započelo i u liturgiji. Uz sve to, ne treba posebno spominjati širenje naturalističko – teoloških ideja nekih pojedinaca kao što su Teilhard de Chardin ili George Tyrell, koji su poricali nadnaravno. Iako su se problemi povećali 70-ih, teško je zamisliti da je Koncil mogao učiniti bilo što drugo osim usporiti napad, a ne ga potpuno zaustaviti jer se napad događao cijelo stoljeće. Ako pročitate veliko djelo svetoga pape Pija X. Pascendi Dominici Gregis iz 1907. godine, onda ćete shvatiti da je Crkva bila pod ozbiljnim napadom skoro pola stoljeća prije Koncila. Vraćanje na razloge zbog kojih je papa Pio X. morao napisati i uvesti protu modernističku zakletvu bolja je vježba od pojednostavljene mantre „sve je bilo u redu do Drugog vatikanskog koncila“ jer se time samo izbjegava doći do korijena problema.
Zapravo, veliki Pio X. se u svome djelu vraća sve do 1864. godine, stoljeće prije Drugog vatikanskog koncila kako bi u raspravi ustvrdio da je napuštanje skolastike središnji problem modernističke krize.
„Bilo da je to neznanje ili strah, ili oboje, ono što u čovjeku potiče ovakvo ponašanje je zasigurno strast prema novinama koja je kod ljudi sjedinjena s mržnjom prema skolastici, a nema sigurnijeg znaka da je čovjek na putu modernizma nego kad počinje pokazivati svoju nesklonost prema skolastičkom sustavu. Modernisti i njihovi obožavatelji trebali bi se sjetiti prijedloga koji je osudio papa Pio IX.: Metoda i načela kojima se služe doktori skolastike pri liječenju teologije više ne odgovaraju potrebama našeg vremena ili napretku znanosti (Svll. Prop. 13). Oni iskazuju svu svoju domišljatost umanjujući snagu i krivotvoreći karakter tradicije, kako bi joj oduzeli svu važnost…“.
