U ovim danima patnje koju proživljavaju kršćani u Siriji, Jordanu, Libanonu, Egiptu, Libiji, Nigeriji, Sudanu, Ugandi i drugdje; gdje se Zaručnica Kristova proganja i razapinje, vrijedi se prisjetiti govora pape Benedikt XVI. održanog u Regensburgu 12. rujna 2006.-e godine.
Prenosimo onaj ‘kontraverzni’ dio:
U Dijalozima što ih je objavio profesor Khoury, u sedmome razgovoru (diáleksis – prijeporno pitanje), car počinje govor o temi ‘džihada’, svetoga rata.
Car je jamačno znao da u Suri 2, 256 piše: U stvarima vjere nema prisile – to je jedna od ranih sura iz doba u kojem je, kako nam kažu poznavatelji, sam Muhamed još bio bez moći i ugrožen. No car je, dakako, poznavao i u Kur’anu sadržane odredbe – nastale kasnije – o svetom ratu. Bez upuštanja u pojedinosti o različitom gledanju na ‘posjedovatelje pisma’ i ‘nevjernike’, on se svojem sugovorniku jednostavno obraća s ključnim pitanjem o odnosu religije i nasilja u začuđujuće oštrom govoru i iznenađujuće oštrom obliku. On kaže: ‘Daj mi pokaži što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem.‘ Nakon što je tako udario, car opširno opravdava misao zašto je širenje vjere silom besmisleno. To proturječi Božjoj biti i biti duše. On kaže: ‘Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema (raz)umu to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Tko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i ispravnog razmišljanja, a ne nasilja i prijetnje. Da se (raz)umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe a niti neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću…’
