Većina katolika zna da je ekskomunikacija od davnina igrala važnu ulogu u crkvenom životu. Mnogi također pretpostavljaju da je ovaj kontroverzni postupak nakon Drugog vatikanskog sabora potisnut u povijesne knjige. Ali ova je pretpostavka pogrešna.
Ekskomunikacija ostaje važan dio kanonskog prava. Zapravo, postoje znakovi da će u godinama koje dolaze igrati veću ulogu u crkvenom životu nego što smo navikli vidjeti. Da bismo razumjeli zašto, pogledajmo tri ključna pitanja koja se često postavljaju o ekskomunikaciji.
1.Je li ekskomunikacija najteža kazna koju Crkva može primijeniti ili je to lijek koji ima za cilj potaknuti osobno pokajanje i obraćenje?
2.Izriče li se ekskomunikacija kao odgovor na određene ozbiljne povrede kanonskog prava ili je posljedica smrtnih grijeha kako ih određuje moralna teologija?
3.Postoji li glavni popis postupaka za koje se može ekskomunicirati ili svaki biskup ili svećenik smije formulirati vlastiti?
Odgovori na ova tri pitanja mogu nam pomoći da bolje razumijemo što ekskomunikacija znači danas i što bi mogla značiti sutra. Pogledajmo kako.
Kao lijek
Doduše, prvo pitanje je neka vrsta trik pitanja. Odgovor na to je li izopćenje najteža kazna koju Crkva ima ili je to odgovor koji ima za cilj potaknuti osobno pokajanje jest da je izopćenje oboje. Ali budući da je ovaj dvostruki karakter ekskomunikacije upravo ono što mnogi ljudi krivo shvaćaju o tome, razgovarajmo više o tome.
S jedne strane, svatko tko je izopćen raskinuo je veze zajedništva koje bi svakog vjernika trebale vezati za zajednicu vjernika. Ekskomunikacija blokira pravo osobe na primanje sakramenata i zabranjuje joj obnašanje vodećih uloga u Crkvi. Unatoč bravurama s kojima pojedini izopćenici izražavaju prezir prema kazni, nema ništa ugodno u ovakvim posljedicama i izopćenici to znaju. Povijest to također poznaje.
U isto vrijeme, međutim, Katolička crkva jasno daje do znanja da se ekskomunikacija nameće s izričitim ciljem motiviranja osobe da prestane s ponašanjem koje je uopće rezultiralo ekskomunikacijom.
Drugim riječima, Crkva jednako mrzi nametanje izopćenja koliko i žarko želi to ukinuti. Doista, nakon što se ekskomunicirana osoba predomisli (kanonski poznato kao “odricanje od zajedništva”), on ili ona ima pravo na brzo pomirenje s Crkvom i brzo ponovno primanje u njezin sakramentalni život.
Zašto ne? Ekskomunikacija je ispunila svoju svrhu; vratio je zalutalu ovcu natrag u stado. Ako je netko dulje vrijeme u stanju izopćenja, budite sigurni da je to zato što on ili ona, nažalost, tako želi, a ne zato što su crkveni službenici osvetoljubivi.
Kršenje zakona ili nemoral?
Pitanje o tome treba li ekskomunikaciju promatrati kao kaznu za kršenje kanonskog prava ili kao posljedicu nemoralnog ponašanja nije škakljivo, nego je jednostavno teško. To je zato što ekskomunikacija djeluje upravo tamo gdje zakon i moral dolaze u najbliži dodir.
Uvriježeno je načelo da se svaki nemoralni postupak ne može niti treba smatrati zločinom. Stoga (bez obzira na neke neobične slučajeve koje bismo mogli naći na požutjelim stranicama crkvene povijesti), izopćenje se danas nameće samo za radnje koje su, prvo, ozbiljno grešne same po sebi i, drugo, ne mogu se na bilo koji drugi način adekvatno riješiti.
Prije nego što se izrekne kanonska kazna ekskomunikacije, mora biti jasno da se osoba ogriješila o važnu moralnu i doktrinarnu vrijednost. To objašnjava zašto danas obično slušamo o ekskomunikaciji samo u odnosu na velika javna pitanja kao što su, recimo, hereza, pobačaj ili lažiranje sakramenata.
Unatoč tome, osim uvjeta da sam postupak mora biti ozbiljno pogrešan da bi izopćenje bilo moguće, prijestup također mora biti onaj za koji Crkva ne vidi drugi odgovarajući odgovor osim kanonske kazne.
Dakle, iako su, na primjer, pronevjera crkvene imovine ili preljub ozbiljne nepravde (i treba ih odmah priznati u sakramentalnoj ispovijedi), Crkva ima druge načine da na njih javno odgovori. Na primjer, može pozvati civilne vlasti u slučaju pronevjere ili ponoviti učenje Crkve o bračnom moralu i preljubu. Ona ne pribjegava kazni izopćenja kad se suoči s ovakvim ozbiljnim nepravdama. Ovo ima smisla.
Međutim, nažalost, neki ljudi ukazuju na nedostatak ekskomunikacija za, recimo, protu-papinske kritike ili čak svećeničko seksualno zlostavljanje djece i zaključuju da Crkva takve prijestupe ne shvaća ozbiljno. Takva optužba je nepravedna.
Ako Crkva smatra da je najučinkovitiji odgovor na te nepravde ekskomunikacija, ona će poduzeti potrebne korake da je nametne. Ali ako postoji još jedan način da se nosi s njima, ona će to prvo pokušati.
Iskustvo je, kao i uvijek, ovdje dobar putokaz, a svakako se popis izopćivih prijestupa mijenjao tijekom vremena. Stoga bi se popis mogao ponovno promijeniti, ali kako nas ta točka zapravo dovodi do našeg posljednjeg pitanja, okrenimo se sada njemu.
Glavni popis?
U prvom desetljeću nakon stupanja na snagu važećeg Zakonika kanonskog prava, odgovor na naše posljednje pitanje bio je prilično jasan: sve ekskomunikacije mogle su se naći navedene u Zakoniku kanonskog prava. Štoviše, bio je to prilično kratak popis.
Ali početkom 1990-ih, nekoliko dijecezanskih biskupa počelo se okretati ekskomunikaciji kao jednom od načina, među ostalim, da odgovore na ono što su vidjeli kao ozbiljne uvrede vjeri u svojim biskupijama.
Papa Ivan Pavao II. donio je posebnu ekskomunikaciju izvan Zakonika kanonskog prava protiv onih koji bi prekršili tajnost papinske konklave. A u samo nekoliko posljednjih godina, Kongregacija za nauk vjere iskoristila je svoj autoritet da legitimno primijeni ekskomunikaciju u nekim slučajevima pokušaja ženskog “ređenja”, iako ta kazna za simulirano dodjeljivanje svetih redova nije izričito sadržana u Zakonik iz 1983.
Možemo, naravno, vidjeti da su ove novije ekskomunikacije provodili samo oni na najvišim razinama vodstva biskupije ili univerzalne Crkve. Dakle, ako čujemo da župnik prijeti ili nameće izopćenje vlastitoj vlasti, nešto negdje nije u redu.
Štoviše, iako se ovi primjeri čine malobrojni, oni su dovoljni da ukažu da je ekskomunikacija institucija koja se razvija i koja se može i hoće koristiti kao odgovor na ozbiljnije prijetnje učenju, životu i poslanju Crkve.
Razlike istaknute u odgovorima na ova tri pitanja trebale bi uvelike pomoći smanjenju trenutne zabune oko ekskomunikacije.
Dr. Edward Peters
