Sa izborom Jorge Bergoglia za papu mnogi su komentatori predvidjeli jedan pozitivan pomak u ekumenskom dijalogu s različitim kršćanskim Crkvama diljem svijeta. Čini se da je posljednjih desetljeća ekumenizam postao jedan od prioriteta Crkve, pa smo i u Hrvatskoj svjedoci mnogih inicijativa od strane Kaptola u ovom smjeru. Sve češće se prelati sastaju na nekim svečanostima i to s velikim odobravanjem sekularnih i vjerskih medija. Na HTV-u čak imamo specijalne emisije koje promoviraju dijalog, pa se svako zajedničko slavlje bilježi kao veliki uspjeh. S druge strane, vrlo je diskutabilno koliki su stvarni pomaci u, na primjer, postizanju crkvenog jedinstva s pravoslavnom hijerarhijom u Hrvatskoj.
Crkveni analitičari novi val optimizma vide i u papinom poniznom shvaćanju samog papinstva, npr. kada se naziva ‘samo’ rimski biskup. Ova konstatacije ga nekako spušta na razinu drugih patrijarha pa se računa da će zbog toga ekumenski dijalog teći još bolje. Zato se kao udarna vijest iz Vatikana spominje svaki sastanak i svaka incijativa, gdje god da se dogodi. Na primjer, otvaranje nove katoličke katedrale u Kijevu u Ukrajini je dobilo blagoslov lokalnog pravoslavnog metropolite Vladimira i eto velike vijesti. Svi će se katolici radovati i ovakvim malim pomacima jer crkveno jedinstvo i je jedan od naši primarnih ciljeva. Mene u ovoj priči iz Ukrajine najviše zanima to što je metropolit Vladimir rekao kako „nažalost mnogi pravoslavni vjernici tumače ekumenski dijalog kao izdaju pravoslavlja“. Eh sada, dobro je to što je metropolit koristio riječ nažalost (ako je bio iskren) ali u suštini se vidi da pravoslavci i nemaju neku volju za ekumenizmom. Čini me se da svaka ekumenska inicijativa dolazi od naše tj. katoličke strane. Evo, danas se Sveti otac sastaje s poglavarom Anglikanske crkve pa će vjerojatno i ovaj susret biti zabilježen s velikom nadom o većem jedinstvu kršćanskog svijeta, ali na kraju će, po svemu sudeći, sve ostati na površnim izjavama.
