Danas donosimo zanimljiv pogled njemačkog novinara na trenutnu situaciju oko kanonizacija b. Alojzija Stepinca. Članak “Kardinal Alojzije Stepinac- Ekumenske iluzije umjesto kanonizacije. Sukob oko kardinala Alojzija Stepinca se nastavlja” objavljen je u njemačkom Die Tagespostu:
Određena ekumenska iluzija je očigledno bitnija za trenutačnu vatikansku diplomaciju nego opravdana, pastoralna plodonosna kanonizacija. Ali možda je u Rimu, u vrijeme krhke crkvene poslušnosti, samo za (osobiti) izvoran odgojni proces stavljanje na test vjernost najvjernih. Prije svega papa Franjo je imao dobro istražen život bl. zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je u Hrvatskoj vrlo štovan i kojega je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 1998., no kojega je srpsko – hrvatska komisija opet prosuđivala. Sada njegov Državni tajnik kardinal Pietro Parolin govori hrvatskoj javnosti nakićenim riječima da kanonizacija ne dolazi u obzir. Zato jer to mora biti “trenutak jedinstva cijele Crkve” i ne smije dovesti do novih sukoba.
Sve dok se nacionalistički i pravoslavni krugovi u Srbiji drže starog komunističkog narativa i protiv svih dokaza – ogovaraju kardinala kao ustaškog suradnika, kanonizacija ne dolazi u obzir za Rim. Rim više ne želi priznati biskupa ispovjednika na čijoj su apsolutnoj odanosti papi prvo ustaški fašisti, a zatim jugoslavenski komunisti lomili zube. Njegova kanonizacija ne čini se prikladnom, iako je već više puta srpsko pravoslavlje dalo jasno da znanja kako im baš i nije na duši pravoslavno – katolički ekumenizam.
Papa Pio XII. je nazvao komunistički montirani postupak protiv Stepinca 1946., koji je bio obogaćen klevetama, „najtužnijim sudom u povijesti Crkve“ i zlostavljanog biskupa ispovjednika uzdignuo na rang kardinala. Na beatifikaciji Ivan Pavao II. govorio je o Stepinčevoj „sjajnoj osobi“, „svjedoku Evanđelja i jedinstvu Crkve“. Pape su znale što nitko u Rimu ne želi znati danas; da se Stepinac suprotstavljao „nacionalnom bezboštvu“ ustaša, čija je politika bila opisana kao „bezboštvo“, osuđujući progonstva Srba, Židova i Roma, čak organizirajući akcije spašavanja. Za pobjedničke Titove komuniste, sve to nije bio razlog da bez oklijevanja nastave sa klevetanjem zagrebačkog katoličkog pastira. Naprotiv, komunisti su se borili protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj, u kojoj su žrtve postale stotine svećenika, što je (usporedno) pratila kampanja laži protiv Stepinca. Njihovi su narativi preživjeli Titovu Jugoslaviju: u nacionalističko-pravoslavnoj Srbiji. A očito i u nekim – oportunistima i oportunističkim vaganjima – u vatikanskim uredima na Tiberu.
